
Moskva, 2014.
***********
A ovako — on se ponovo vratio u Devika, onog koji je bio čitav život i u kojem mu je bilo tako udobno: ulogu patnika, neshvaćenog, potcijenjenog genija kojem, zadržavajući dah, pažljivo slušaju nekolicina prijatelja i poštovalaca.
Tom Fürstenberg tvrdi da je Bronštajn tada imao i druge ponude, ali su sve one propale iz istog razloga. Kada mu je Tom uporno preporučivao da manje govori, a posebno da prestane s neprekidnim ponavljanjem, Devik bi odgovarao:
„Volim ljude.”
Ali to, naravno, nije bilo tačno: on je volio kad su ljudi pažljivo slušali njega i divili mu se. Drugi ljudi su ga zanimali samo onoliko koliko su se mogli reflektovati na njega samog.
Vjerovatno bi mu dobro došao psihoterapeut — neko ko bi mu postavljao pitanja, a Devik bi mogao govoriti satima, ne postavljajući ni ono simbolično pitanje: „A kako ste vi?“
Uostalom, on ga i nije postavljao. Ne mogu se sjetiti da me ikada pitao kako mi ide, kakvi su mi planovi: on, samo on, njegove šahovske partije i njegovo mjesto u šahu — to je bio smisao i sadržaj cijelog njegovog života.
U posljednjim godinama, imao je prilično širok krug poznanika:
- Jedan Moskovljanin — novinar i psiholog.
- Drugi — inženjer, koji je ispunjavao sve Devikove molbe i zadatke.
- Treći — šahovski novinar.
- Jedan Belgijanac — ljubitelj šaha.
- Njegovi koautori.
- Akademik iz Moskve — njegov stari i odani obožavalac.
- Jedan francuski istoričar šaha.
- Englez — prijatelj i prevodilac, ujedno i jak šahista.
Poštovaoci u Španiji, Islandu, Njemačkoj, Belgiji, Holandiji, Francuskoj, Engleskoj — zemljama u koje je redovno putovao u postsovjetskom periodu.
Živeći dugo u inostranstvu i igrajući za neki klub iz druge, pa čak i treće lige, dobijao je sićušne honorare. Ponekad je igrao i besplatno. Priznanje amatera, njihovo divljenje i ponos što za njihov mali klub igra veliki Bronštajn, bilo mu je važnije od novca.
Ali ako je „piplu“ koji ga je slušao bilo teško, najveći teret padao je na njegove najbliže. Gdje se uopšte nalazi granica između divljenja izuzetnoj osobi i žrtvovanja onih koji troše ogromne količine svog vremena i živaca na nekog ko im je stalno pred očima?
Za šahiste, David Bronštajn je bio samo ime — iza kojeg su stajale partije prepune briljantnih ideja.
Ali za one koji su svakodnevno komunicirali s njim, koji su ga viđali ćudljivog i sumnjičavog, on je bio čovjek od krvi i mesa, koji je zahtijevao stalnu pažnju.
Često se i s velikim zadovoljstvom prisjećao susreta i razgovora s Heinom Donerom. Je li to bilo slučajno? Baš kao i holandski velemajstor, Bronštajn bi, pročitavši članak u nekom popularnom časopisu, mogao slobodno da se upusti u raspravu s priznatim stručnjakom iz te oblasti, obasipajući ga naivnim, ali gotovo uvijek originalnim zaključcima.
Njegova supruga, profesionalna muzikolog, govorila je da se Devik u muziku zapravo nije razumio. Ali to ga nije sprječavalo da s vremena na vrijeme raspravlja i na muzičke teme.
Mark Tajmanov je zapamtio dugačak Bronštajnov monolog nakon gledanja „Labudovog jezera“ u Boljšom teatru.
Po Tajmanovim riječima, izuzetno dosadan govor Devik je završio otkrovenjem:
„Znaš kako volim Čajkovskog, ali ‘Ples malih labudova’ bih ja komponovao drukčije…”
Sjećam se našeg razgovora o Ejveu, za koga sam mislio da ga poznajem daleko bolje od njega.
Iako su se Bronštajnovi stavovi razlikovali od mojih, nisam mu protivrječio — a on je nastavio da razvija svoju skladnu i logičnu koncepciju.
I tada sam pomislio: ovaj čovjek, sa stabilnom reputacijom čudaka, doživljava svijet drugačije nego ja.
Ili… možda drugačije nego svi ostali?
On je generalizovao, nadograđivao i dopunjavao maštom ono što je nedostajalo njegovoj sopstvenoj slici svijeta.
Prošlost mu se dijelila na sjećanja na ono što se dogodilo i na ono što se nije dogodilo — neproživljeno, ali doživljeno.
Često je svoje fantazije uzimao za stvarnost, parirajući činjenicama sopstvenim „istinama“. Koristio je uvijek isti metod: najprije bi pozajmio činjenice od stvarnosti, zatim bi pokrenuo pogon svoje mašte, i na kraju vratio dug, ostavljajući sagovornika zapanjenim originalnošću svojih zaključaka.
Kao mađioničar, iz rukava je vadio nova „dokazna sredstva“ i počinjao da žonglira njima.
Ponekad se ponašao kao lik iz Borhesove priče koji je napisao članak o mogućnosti da se šah obogati uklanjanjem jednog topovskog pješaka. Taj junak je temeljno razmatrao novotariju, čak ju je i preporučivao — ali ju je na kraju ipak odbacio.
Kada je čuo da sam proveo cio dan s njim, Jurij Razuvajev se začudio:
„I stvarno si izdržao? Kako si to uspio?“
(Nastaviće se)