Moskva, 2014.
***********
Ali ne samo strah od zvaničnih obaveza povezanih s titulom šampiona bio je kočnica u njegovoj igri. Misao – kako to da on, Davik, koji je prije deset godina igrao beskrajne blic-partije s prijateljem Levom Morgulisom u kijevskom Domu pionira, sada staje rame uz rame s velikanima – prožimala ga je. Imena šampiona zvučala su za njega kao nebeska muzika, obožavanje se pretvorilo u neodlučnost, stvorilo rascijep, izazvalo unutrašnju nelagodu.
„Nije nam ni padalo na pamet da bi neko od nas mogao da osporava titulu šampiona Kapablanki, Aljehinu, Laskeru – toliko je bilo veliko naše poštovanje prema njihovom talentu, prema njihovim partijama. Osim Botvinika, tada to niko nije ni pomišljao“, prisjećao se Bronštajn pred kraj života.
Takve misli ostale su s njim i kada je sjeo za šahovski sto u Koncertnoj dvorani imena Čajkovskog. Titula mu je i dalje djelovala kao nešto apstraktno, a kada je trebalo da učini još samo jedan poslednji napor – Bronštajn nije izdržao pritisak, i šampionska kruna, s koje je već skinuo mjeru, nije mu pripala.
Naravno, izgubio je nešto time što nije postao svjetski šampion, ali možda je i nešto dobio. Jer najuzbudljivije u vezi sa titulom šampiona jeste upravo put ka njoj, a ne samo posjedovanje te titule, koje nosi odgovornost, donosi samo brige, zavist i stalne prigovore, a ponekad i napade.
Ali čak i da je Bronštajn postao svjetski šampion, čini mi se da se ne bi mnogo toga promijenilo. Nije džabe što psiholozi tvrde da ljudi koji dobiju veliku sumu na lutriji osjećaju sreću prvih osam nedjelja, a poslije se sve vraća u normalu, i svijet opet vide isto kao i prije toga.
Teško je složiti se i s tvrdnjom njegove supruge, koju je i sam Bronštajn više puta ponavljao: „Što se tiče žaljenja zbog toga što, ne postavši šampion, David nije vremenom dobio prefiks ‘eks’, koji se pokazao kao vrlo unosan, omogućivši mnogima da čitav život ubiru kamate na kapital bivšeg šampionstva – Davida to nije mnogo pogađalo: on je imao drugu skalu vrijednosti. Nije imao zaštitnu titulu bivšeg šampiona, i to je olakšavalo drugima da ga ignorišu. Praktično mu nisu davali da učestvuje na velikim međunarodnim turnirima.“
Lični poziv tada nije značio ništa ne samo za njega, već i za druge sovjetske velemajstore, uključujući i bivše svjetske šampione. Pozivi na međunarodne turnire, za koje nije ni znao da postoje, nestabilna materijalna situacija, a na kraju i prosta zabrana izlaska iz zemlje — sve je to morao da iskusi i bivši svjetski šampion Mihail Talj.
Da bi neko bio ne samo jedan od najboljih, već baš najbolji — šampion — mora da ima hipertrofirano „ja“. To „ja“, u spoju s talentom, Bronštajn je imao u izobilju. Šta mu je onda, osim sumnji i kolebanja, stalo na put da postane svjetski prvak?
Kad sam to pitao Marka Tajmanova, koji je poznavao Bronštajna više od sedam decenija, pitanje ga je u prvi mah zbunilo: „Za pobjedu u meču Bronštajnu nije toliko nedostajala polovina poena, koliko neka… obrazovanost. Ne, obrazovanost je možda preuska riječ, a inteligencija preširoka, pogotovo što mu se inteligencija ne može osporiti. Ne znam ni sam kako da to nazovem…“
Ali je ipak pronašao objašnjenje: „…možda mu je falilo karaktera. Bio je velemajstor izuzetnog dara, ali da bi postao svjetski šampion, nedostajao mu je onaj čvrsti, usmjereni karakter.“
Želja da zadivi sve i pokaže da je on, David Bronštajn, jedinstvena pojava, ostavila je traga na njegovoj igri, a samim tim i na rezultatu meča, smatrao je Bronštajnov sekundant u meču s Botvinikom. Aleksandar Markovič Konstantinopoljski pričao je da često nije bilo moguće ni naslutiti koji će potez pasti Deviku na pamet: svi planovi i pripreme odlazili bi u vodu, i počinjala bi čista improvizacija, čiji su rezultati bili potpuno nepredvidivi.
Po mišljenju Kasparova, „Bronštajn je stalno polagao nadu u psihologiju, razmišljajući o tome kako da zatekne Botvinika nespremnog. Neobičnim spojem psihološkog pristupa i ljepote igre Bronštajn se razlikovao od svih šahista svog vremena.
Takmičarski, sportski element bio je kod njega slabije izražen, i u odlučujućim trenucima mu je nešto nedostajalo.“
Vladimir Kramnik, koji je detaljno analizirao partije tog meča, „ne slaže se sa uobičajenim mišljenjem da je Bronštajn trebalo da pobijedi, da mu je jednostavno nedostajalo sreće i da mu je malo nedostajalo na kraju.“
On smatra da je u cjelini gledano Botvinik dominirao, da je igrao jače, čak iako nije bio u najboljoj formi: „Kao što dolikuje velikom šahisti, u odlučujućem trenutku se sabrao i odigrao dobru partiju. Iako je Bronštajn u nekom momentu bio bliži remiju nego što je Botvinik bio blizu pobjede, ja to ne bih nazvao slučajnim porazom. Mislim da je ishod meča bio sasvim zaslužen.“
Naravno, remi u 23. partiji je bio moguć, naravno, analiza odložene pozicije bila je površna, ali da li je stvar bila samo u tome? „Red pobjeđuje klasu“ — govorio je jedan od stubova ruskog fudbala, Nikolaj Starostin. Ako red pobjeđuje klasu, tim prije pobjeđuje nered, sumnju i nedostatak tehnike.
Ahmatova je jednom primijetila da je Brjusov u poeziji znao tajne (sekrete), ali nije znao misteriju (tajnu). Davidu Bronštajnu u šahu je bila poznata misterija, ali ne i sve tajne igre. Jedna od tih tajni bio je završnica, i tog nedostatka Bronštajn se nikada nije uspio do kraja karijere osloboditi.
(Nastaviće se)