STRAST I VOJNA TAJNA VELEMAJSTORA FAJNA – 3. DIO (15.nastavak)

Goran

Piše: Vladimir Nejštadt

„SA TAKVIM ‘PRIJATELJEM’ NE TREBAJU NEPRIJATELJI“

27.maja 1944. godine borci generala Makartura krenuli su u osvajanje dobro utvrđenog japanskog ostrva Biak (region Zapadne Gvineje). U tom trenutku, iz niskih oblaka izletjela su dva teška lovca „Toru“ („Lovci na zmajeve“) i sa strašnom bukom, izvlačeći maksimum iz 14-cilindarskih motora, jurnula su ka američkim desantnim brodovima koji su prilazili obali! Hvala Bogu, njihovi protivvazdušni topnici bili su na oprezu (jer je izviđanje javilo da se na ostrvu nalazi čitava mreža neprijateljskih aerodroma), odmah su otvorili vatru i oba aviona, obavijena plamenom, pala su u okean. Jedan od „lovaca na zmajeve“ pao je nedaleko od malog broda „Subčejser-699“, poginula su dvojica američkih mornara… To je bio prvi slučaj zvanično planirane napada japanskih pilota-samoubica iz buduće jedinice „Kamikadze tokebucu kogekitaj“.

Čovjek koji je ubrzo trebalo da postane jedan od vodećih eksperata američke mornarice za taktiku takvih samoubilačkih napada „Specijalnog udarnog korpusa božanskog vetra“, tih majskih dana 1944. godine bio je utučen. I ne zato što je Fajnu (kao što ste već pretpostavili, radi se o njemu) išlo loše u radu u Morzovoj grupi. Ne, razlog je bio lične prirode – raspad saveza velikog velemajstora i „vile iz zemlje lala“. Nije li zbog toga Reuben nije uspio, čak ni u odsustvu svog glavnog rivala na američkim šahovskim tablama, Reševskog (Sami će kasnije napisati da mu je tada bilo važnije da dobije diplomu računovođe i da je generalno „htio da provodi dovoljno vremena sa ženom i ćerkom Silvijom“) da osvoji prvenstvo SAD u pretposljednjoj ratnoj godini?

Prije šampionata 1944. Fajn je odigrao trening meč sa Hermanom Štajnerom, koji je specijalno za tu priliku doputovao iz Los Anđelesa u Vašington. Bili su dugogodišnji prijatelji i rivali. Herman je bio osam godina stariji, rođen u Mađarskoj, a 1921. godine krenuo je u potragu za srećom preko okeana. Bio je krupan, širokih ramena momak, koji je isprva pokazivao velike nade kao bokser, ali je ipak izabrao „mekšu“ disciplinu – šah, u kojoj je brzo napredovao. Sa 22 godine pozvan je da predstavlja nacionalni tim i igrao je na tri uzastopne olimpijade – u Hagu (1928), Hamburgu (1930) i Pragu (1931). Pretekao je Fajna na njegovom prvom međunarodnom turniru u Pasadeni (podijelio je tamo 3-4. mjesto), ali iste 1932. godine izgubio je od njega u meču, iako s minimalnim rezultatom: 4,5 – 5,5.

Fajn je bio nezgodan rival za Hermana Štajnera, inače „tvrd orah“. Na primjer, u septembru 1945. godine, u legendarnoj dopisnoj utakmici šahista Sovjetskog Saveza i SAD preko Udemanovog koda, 40-godišnji Štajner bio je jedini od američkih učesnika koji je uspio da dobije svoj mikro-meč (protiv Igora Bondarevskog: 1,5–0,5)!

Svoje posljednje otvorene prvenstva zemlje Fajn je osvojio prije ulaska SAD u rat – 1939. godine (osvojio je 10,5 od 11 poena i sa pola poena prednosti pobijedio Reševskog, a iste godine, sa istim rezultatom, Reuben je pobijedio na prvenstvu savezne države Njujork, ponovo sa pola poena prednosti nad Semijem), kao i 1940. i 1941. godine. A 1942. njegov nasljednik (u osvajaju titule u open turnirima) bio je niko drugi do Štajner. U svom drugom trening meču sa Fajnom, u proljeće 1944. godine, on je izgubio s ubedljivim rezultatom 0,5–3,5.

Međutim, na petom po redu nacionalnom prvenstvu, koje je odmah nakon toga počelo, Herman se hrabro borio i podijelio je 3-4 mjesto sa Horovicem. Turnir je počeo 15. aprila u njujorškom Park Central Hotelu sa četiri zvjezdice. Devet učesnika je bilo lično pozvano, a još devet prošlo je kroz sito tri kvalifikaciona turnira održana u klubovima Bruklin, Menhetn i u „Maršalu“.

U najvažnijoj partiji finala – protiv Denkera, koji je bio u punoj borbenoj formi (u 7. kolu, 22. aprila) – Fajn je igrao crnim figurama.

U časopisu „Chess Review“ (mjesečnom izdanju koje je u Njujorku uređivao I. Horovic) ova partija je, uz komentare pobjednika, bila ilustrovana sa četiri velike fotografije dvojice prijatelja – Denkera i Fajna, kako se šale na račun toga kako je Reuben pao na žrtvu pješaka…

Tamo je Kenet Garknes u turnirskom izvještaju opisao preokrete njihovog meča:
„Žrtvujući pješaka, bijeli je ostvario jak pritisak na daminom krilu. Nakon 15. poteza, Denker je rekao autoru članka: ‘U ovom trenutku Fajn je pritisnut ogromnom silom, ali to ne znači da ću ja pobijediti. Pa, vi me ipak poznajete.’ Na moje pitanje da li je to bila pripremljena varijanta, Denker je odgovorio da je varijantu pronašao za stolom. ‘U stvari,’ rekao je, ‘pripremao sam se za ortodoksnu odbranu koju je Fajn ranije igrao. Nimcovičevu odbranu je prvi put odigrao protiv mene.’“

Po tome kako je Fajn rumenio i vrpoljio se u stolici, bilo je jasno da mu pozicija nije nimalo prijala. Vrijeme je prolazilo, a on je sve više rumenio i pokušavao da se izvuče, ali Denker je vršio pritisak i držao prednost do kraja. Fajn je bio poražen, pri čemu je prvih 18 poteza odigrao za sat i 37 minuta, i predao partiju kad mu je na satu ostajalo svega nekoliko sekundi (kontrola je bila – 2 sata za 40 poteza).

Arnold Denker – Reuben Fajn
Nimcovičeva odbrana, E43
Njujork, 22. april 1944.
Komentari Ilje Majzelisa

  1. d4 Nf6
  2. c4 e6
  3. Nc3 Bb4
  4. e3 b6
  5. Bd3 Bb7
  6. Nf3 Ne4
  7. O-O Nxc3!
    Žrtva pješaka, prihvatanjem koje crni, po svemu sudeći, ima nepremostive probleme u otvaranju. Alternativa 7… Bxc3 8. bxc3 f5 vodi u uobičajene varijante.
  8. bxc3 Bxc3
  9. Rb1 Ba5
    Ovaj manje atraktivni potez je neizbježan, jer inače crni ne može da rokira. Kao posljedica, kraljevska strana crnih je opasno izložena.
  10. Ba3 d6
    Bolje nije ni 10… Nc6 zbog 11. d5 Ne7 12. Ng5 ili 11… exd5 12. cxd5 Ne7 13. d6 sa jakom napadačkom inicijativom. Fajn je vjerovatno smatrao da je pozicija nakon 10… d6 dovoljno sigurna, ali Denker snažnom i preciznom igrom dokazuje suprotno.
  11. c5! O-O
  12. cxd6 cxd6
  13. e4! Re8
  14. e5 dxe5
    Na 14… d5 slijedi 15. h4, a ako 15… h6, onda 16. Ng5! sa nezaustavljivim napadom.
  15. Nxe5
    Crni teško može spasiti nastalu poziciju.

15… Qg5
Nije moguće 15… Qd5 zbog 16. Bxh7+ Kh8 17. Be4 Qxe4 18. Qh5+ i dalje. Na 15… g6, koje je predložio Fajn nakon partije, Denker je pokazao sljedeću varijantu:
16. Bb5 Qd5 17. f3 Bc6 18. Ng4 Qd8 19. d5 Bxb5 20. Rxb5 a6 21. dxe6 Qxd1 22. Nf6+ Kh8 23. Rxd1 Rxe6 24. Rd8+ Kg7 25. Bb2 Rxf6 26. Rbd5 i crni gube.

  1. g3

16… g6
Pokušaj 16… Nd7 nije uspio, jer nakon 17. Nxd7? Qd5 slijedi 17. f4 Qd8 18. Nxf7 i dalje. Nije moguće ni 16… Nc6 zbog 17. Nxf7! Kxf7 18. Rb5 e5 19. Qb3+ Kf6 20. f4 ili 18… Qf6 19. Qh5+ i pobjeda. Na 16… Na6 veoma je jak potez 17. Rb5, a ako 17… Nc7 (ili 17… Qf6), onda 18. Qb1! sa prijetnjom da se uzmu pješaci na h7 i a5; ako 17… Qh6, onda 18. Ng4 Qh3 (18… Qd2 19. Bxh7+ Kxh7 20. Rh5+) 19. f3 sa brojnim prijetnjama.

  1. Qa4 Qd8
    Ili 17… Rd8 18. Rfc1.
  2. Rfc1 b5
    Iz očaja. Na 18… Na6 ili 18… a6 Denker je, kako je rekao, planirao da igra 19. Qxa5 sa idejom Rxb7.
  3. Bxb5 Qd5
  4. f3 Bb6
  5. Rc5 Bxc5
  6. Bxc5 Rf8
  7. Bc4 Bc6
  8. Bxd5 Bxa4
  9. Bxa8
    1-0

Arnold je osvojio 15,5 poena od mogućih 17! Čak ni Reševski nije postizao takav uspjeh u nacionalnim šampionataima koji su se održavali od 1936. godine, samo je Bobi Fišer nadmašio Denkera (šampionat 1963/64 – 11 od 11!).

(Nastaviće se)