Autor: Jurij Šaburov
U decembru 1943. godine Botvinik je dobio poziv na ručak kod Borisa Samuiloviča Vajnštajna, predsjednika Svesavezne vojne šahovske sekcije, pukovnika NKVD-a, koji je bio jedan od rukovodilaca tog svemoćnog naroda… Nakon ručka je počelo… Aljehin — politički neprijatelj, ne smije se igrati s njim, treba ga lišiti titule svjetskog prvaka, sovjetski šampion je dužan da ispuni svoju građansku dužnost i prvi zatraži isključenje Aljehina iz šahovskog života. Treba li uopšte nabrajati sve te demagoške besmislice!..
Godine 1945, poslije završetka rata, na sjednici Svesavezne vojne šahovske sekcije, Boris Vajnštajn je razriješen dužnosti predsjednika sekcije. Međutim, pošto je izgubio mogućnost da utiče na sudbinu meča između Aljehina i Botvinika preko šahovske organizacije, Vajnštajn, koji je gajio zlobu prema svjetskom šampionu, učinio je sve da se planirani susret spriječi putem NKVD-a. U tome je imao istomišljenika u general-potpukovniku Stepanu Solomonoviču Mamulovu, upravniku poslova kod Berije. „Meč Botvinik s Aljehinom ne smije se održati“, izjavljivali su oni, kipteći od mržnje prema Aleksandru Aljehinu.
Ubrzo, „Ragozin mi je, smijući se — prisjeća se Botvinik — pokazao kopiju pisma Staljinu (o meču s Aljehinom), koje su potpisali skoro svi istaknuti sovjetski majstori. Samo su dva majstora odbila da potpišu: razlog — Botvinik je slab da igra s Aljehinom (bili su Vajnštajnovi prijatelji)“.
„U jesen 1945. pojavljuje se zapažen intervju Aljehina u britanskom časopisu ‘Čes’: ‘Dva rata su me uništila’ (Aljehin je tada bio u teškoj situaciji). Suština intervjua bila je u tome što je Aljehin govorio o našim pregovorima iz 1938–1939. godine i izjavio da je spreman da igra meč s Botvinikom pod ranije dogovorenim uslovima.
To je olakšalo zadatak…“
Ubrzo je uslijedila pozitivna odluka vlade i moglo se početi s djelovanjem.
Predložio sam da se čitav meč održi u Engleskoj… prijedlog je prihvaćen i pregovori su započeli.
Oni su išli teško: opozicija je ponovo otvorila paljbu… Napisao sam zahtjev Centralnom komitetu VKP(b)…
Stiglo je pismo iz Engleske, od Derbišajra, predsjednika Britanske šahovske federacije. On je saopštio da su Englezi u principu spremni da organizuju meč (što i nije čudno, jer je nagradni fond obezbjeđivao Sovjetski Savez), i predložio da on počne u avgustu, u Notingemu.
Nisam se slagao s tim terminom meča, jer je ostalo premalo vremena za neposrednu, praktičnu pripremu.
Završavajući ovim fragmentarno izlaganje knjige M. Botvinik „U cilju“, osvrnimo se na problem organizacije meča iz drugog ugla.
Kada je Aljehin primio zvaničan izazov za meč od Botvinik i odmah pristao, a zatim bez odlaganja usaglasio s predsjednikom Britanske šahovske federacije Derbišajrom pitanje održavanja tog meča u Notingemu od 12. avgusta 1946. godine, on, naravno, nije mogao ni da nasluti da će potom uslijediti duga pauza. Vrijeme je prolazilo, a izazivač je ćutao.
Kako je pokazalo proučavanje fonda br. 7576 (Komitet za fizičku kulturu i sport pri Sovjetu ministara SSSR) u Državnom arhivu Rusije, Mihaila Botvinik, koji se pripremao za ovaj meč još od 1938. godine, iznenada je obuzeo osjećaj sumnje. Da li će uspjeti da savlada svjetskog šampiona?
Ova nesigurnost u ishod meča ogleda se u „Projektu plana pripreme M. M. Botvinik za meč s Aljehinom“. U njemu su razmatrane dvije opcije za početak meča — 12. avgust 1946. godine i 3. februar 1947. godine. Prva opcija je ocijenjena kao krajnje nepovoljna, jer bi Botviniku ostalo vrlo malo vremena za pripremu.
U oba slučaja govorilo se o potrebi održavanja zatvorenog meča od 20 partija s Keresom, na što bi ovaj, i sam pretendent ali s većim pravima, teško pristao bez pritiska vlasti. Takođe se predviđao i analitički i sportski rad s Ragozinom, Botvinikovim dugogodišnjim trenerom, prema posebnom programu.
U drugoj varijanti postavljeno je pitanje uključivanja još pet stručnjaka koji bi pomagali Botviniku: majstora i šahovskog organizatora Jakova Rohlina, majstora i budućeg Botvinikovog trenera u dva meča za titulu svjetskog prvaka G. Goldberga, tadašnjeg predsjednika Svešahovske sekcije, urednika časopisa „Šah u SSSR-u“ V. Germana, šahovskog istoričara i prevodioca N. Grekova, te proučavaoca završnica i poznavaoca šahovske literature I. Majzelisa. Na taj način, Botvinik je sproveo svoju ideju o osnivanju neformalnog „komiteta“ za pripremu meča s Aljehinom. Namjeravao je da se osloni na čitav tim stručnjaka, kao što je to učinio Eve 1935. godine. To, naravno, ne bi bio viteški dvoboj jedan na jedan, kako je zamišljao Aljehin.
Za svoju pripremu za meč s Aljehinom, Botvinik je zahtijevao da mu se obezbijede najpovoljniji uslovi: šestomjesečno odsustvo s posla uz očuvanje radnog mjesta, mjesečna finansijska pomoć, boravak zajedno sa angažovanim stručnjacima i porodicom u odmaralištu „Sosni“ i u sanatorijumu, dodeljivanje automobila i povećanje prehrambenog limita. Takođe je postavio pitanje dodjele novih stanova njemu i Ragozinu, upisa u sistem zdravstvene zaštite Lječsanupra Kremlja, obezbjeđenja potrošačkih dobara i potpune opreme za put u Englesku.
U „Projektu plana“ sve je to izloženo toliko detaljno i pedantno da autorstvo Botvinik ne izaziva nikakvu sumnju. On se za meč s Aljehinom pripremao izuzetno temeljno i želio je da obezbijedi maksimalnu podršku, ne samo od strane šahovskih stručnjaka, već i od strane vlasti.
Aljehin takve mogućnosti, naravno, nije imao. On je mogao računati isključivo na samog sebe.
Za kraj ovog poglavlja — još jedna rečenica iz Botvinikove knjige „Ka cilju“:
„Ne sjećam se da li smo uspjeli da pošaljemo moj odgovor u Englesku“ (u vezi sa terminom početka meča. Neobično zaboravljanje kada je riječ o stvari koju je Botvinik smatrao svojim životnim ciljem. — J. Š.).
„U nedjelju, 24. marta 1946. godine, nazvao me Podcerob (načelnik Sekretarijata Narodnog komesarijata inostranih poslova SSSR, prijatelj Botvinik. — J. Š.): ‘Strašna vijest. Prije tri sata iznenada je preminuo Aljehin.’“
(Nastaviće se)