STRAST I VOJNA TAJNA VELEMAJSTORA FAJNA – 3. DIO (14.nastavak)

Piše: Vladimir Nejštadt

OD TEORIJE ZAVRŠNICA – DO TEORIJE POTRAGE ZA PODMORNICAMA IZ AVIONA

Pod rukovodstvom Bernarda Kupmana, velemajstor Fajn bavio se matematičkim modelovanjem potrage aviona za podmornicama Kriegsmarine.

Pored glavnog ureda u Vašingtonu, ASWORG je imala filijale u Bostonu, Njujorku i Majamiju. Logično bi bilo pretpostaviti da je član grupe Fajn bio smješten u filijali po mjestu stanovanja – u Njujorku. Međutim, Benjamin Fajn, velemajstrov sin koji živi u Ferfildu i koji mi je neprocjenjivo pomogao pri pripremi ovog teksta (o tome sam već pisao u drugom dijelu), ljubazno mi je potvrdio da je njegov otac za vrijeme rata boravio u Vašingtonu. Tamo je sjedište ASWORG smješteno u staroj zgradi Mornarice (sagrađenoj 1918.) na Prospektu Konstitucije.

Otprilike trećina grupe, piše Morz prisjećajući se protivpodmorničke epopeje, nalazila se na različitim pomorskim bazama — od Londona i Sjeverne Afrike do Havaja i Australije — pomažući operativnim odjelima mornarice. Analitičare iz sjedišta ASWORG često su slali na službena putovanja na neke flote baze, pa čak i u pratnji operacija…

Plan centralnog dijela Vašingtona:

  1. Kapitol
  2. Bijela kuća
  3. Vašingtonov obelisk
  4. Spomenik Linkolnu
  5. Spomenik Džefersonu
  6. Centralna željeznička stanica
    A. Glavni parter (Mel), B – prospekt Konstitucije

Radeći u jednoj od kancelarija u staroj zgradi mornarice, Fajn je često šetao pješice glavnim prospektom glavnog grada nakon teške analitičke smjene — upoznavajući istoriju Amerike. Možda bi sjeo pored spomenika Linkolnu da „popriča sa Ejbom“…

Desna ruka Morza u grupi analitičara bio je doktor kvantne mehanike Džordž Kimbel, glavni koordinator za razvoj protivpodmorničke taktike. Sa Morzom su istovremeno bili doktorandi u Prinstonu, a zajedno su radili na Tehnološkom institutu Masačusetsa. Kasnije je Kimbel bio docent na Hemijskom fakultetu Univerziteta Kolumbija, a jedan od njegovih studenata, Ajzak Asimov (budući poznati pisac naučne fantastike), prisjećao se kako je jednom polagao kod njega ispit:

„Dobio sam temu o kojoj uopšte nisam znao šta da odgovorim i dobio sam nulu. Nakon ispita prišao sam Kimbelu i rekao da je to bila jedina tema na koju nisam mogao da odgovorim i da ocjena ‘nula’ ne odražava moje znanje iz tog predmeta. Na šta mi je Kimbel odgovorio: Može se desiti da upravo vi dobijete na ispitu temu — jedinu na koju ćete dati briljantan odgovor. Dobit ćete stotku, ali ni ta ocjena neće u potpunosti odražavati vaš nivo znanja. Ali tada se sigurno nećete žaliti profesoru, zar ne?“

Upravo je Džordž Kimbel odobravao Fajnove izvještaje kao analitičara matematičkog odjela, a kasnije i grupe za protivvazdušnu taktiku (AAORG).

Administrativna (danas nepostojeća) zgrada Ratne mornarice SAD nalazila se između obeliska u čast oca nacije Džordža Vašingtona (169-metarski mermerni stub) i memorijala Abrahamu Linkolnu – tu je bio i mozak strogo tajne Morsove grupe.

Nije isključeno da su upravo u toj zgradi, jeseni 1944. godine, odigrali par partija šaha (jedna od njih opisana je u mom materijalu „Sastanak u Vašingtonu“) analitičar Morsove grupe Fajn i pristigli šef pomorskog odjela moćnog dešifrovarskog centra iz londonskog predgrađa Bletčli-park, Hju Aleksander (kojem je zadatak bio da nabavi četvordiskovne dešifratore pod zvučnim imenom „Bomba“, koje je tada uspješno proizvodila američka laboratorija „Bel“).

Do tada je u „Društvu zaljubljenika u golf, sir i šah“ (šaljivo ime za bratstvo dešifrovača u Bletčli-parku) dan-noć radilo ne samo elektromehaničke dešifratore „Bombe“, već i prvi specijalizovani elektronski računari na cijevi „Kolosi“, koji su razbijali najsloženije njemačke šifarske mašine „Lorenc Šluselcuzac“ (koje je koristio lično Hitler za radio-komunikaciju sa najvišim vojnim vrhom Trećeg rajha).

ASWORG grupa je u početku obrađivala podatke, kako je Mors kasnije rekao, „na primitivnoj IBM opremi“. Vjerovatno su Fajn i njegovi kolege analitičari pravili svoje „memorandume“ koristeći kalkulatore ili aritmometre… Ali nije isključeno da su pred kraj rata dobili na raspolaganje jedan od prvih programabilnih računara na svijetu MARK I…

Jedan od odlučujućih faktora u suprotstavljanju saveznika njemačkim podmornicama Trećeg rajha bila je, naravno, oprema aviona radarima, zahvaljujući čemu su „leteći“ mogli otkriti podmornicu koja je plovila na površini okeana na udaljenosti od 80 milja (150 km). Međutim, isprva su čak i avioni obalne avijacije opremljeni radarima često vraćali sa dugih patrolnih letova sa neiskorišćenim bombama…

Razloge za to Fajn i njegovi kolege iz matematičkog odjela odlučili su da utvrde na osnovu, kako pišu Morz i Kimbel u već pomenutoj knjizi „Metode istraživanja operacija“, podataka „uzetih iz prakse borbenih dejstava u tri susjedna područja (uslovno – u akvatorijama A, B i C, površine redom 300.000, 600.000 i 900.000 kvadratnih milja – prim. prev.) tokom tromjesečnog perioda“.

Analitičari su pritom uzeli u obzir „vrijeme leta u odgovarajućoj zoni – uzimajući u obzir udaljenost od obale“, broj otkrivenih podmornica u toj ili onoj zoni na hiljadu sati leta i slično.

Došli su do zaključka da su glavne snage vazdušne obavještajne službe bile koncentrisane u najsitnijem području A, blizu obalne linije, gdje je „prisutnost podmornica koje se nalaze na površini vode malo vjerovatna“!

Ispostavilo se da su patrolni avioni uzalud uporno kružili iznad priobalnih voda, a da je trebalo, naprotiv, ojačati vazdušno izviđanje dalje od obale, u vanjskim zonama.

Na osnovu preporuka Kupmana i njegovih saradnika, uključujući i Fajna, pomorski komandanti značajno su korigovali rute protivpodmorničkih aviona, zahvaljujući čemu su ti postali znatno uspješniji u pronalaženju neprijateljskih podmornica u beskrajnoj okeanskoj širini.

Denic je poslije rata pisao da su, od nekog vremena, praktično na svakoj dionici Atlantika i u svako doba dana njemačke podmornice bile izložene napadima neprijateljskih aviona…

Usput, u matematičkom odjelu Morzove grupe, na osnovu borbenih izvještaja, izračunali su da je 40% zračnih napada izvođeno na podmornice koje su još bile na površini, dok je samo 10% napada bilo usmjereno na već uronjene podmornice — ali takve koje ipak nisu bile dovoljno duboko da bi u trenutku bacanja dubinskih bombi bile potpuno pod vodom.
Zato su analitičari zaključili da je za polovinu svih napada postavljanje kontakt‑uređaja dubine aktiviranja na 15 metara bilo pretjerano.

Na osnovu, kako navode Morz i Kimbel, „numeričke analize vjerovatnoće pogotka“ (koju su sproveli Fajn i njegovi kolege) donijeta je naredba da se u sve dubinske bombe koje bacaju avioni ugrađuje udarna varnica‑uređaj za aktiviranje na dubini od 7,5 metara.
Osim toga, pilotima je naređeno da ne bacaju dubinske bombe ako je od trenutka zarona podmornice prošlo više od 30 sekundi. Kao rezultat, efikasnost zračnih protivpodmorničkih napada porasla je više nego dvostruko.

Zajedno sa drugim zaposlenima u matematičkom odjelu, Fajn je pažljivo proučavao izvještaje o efikasnosti napada moćnih „Liberatora“ sa njihovim veoma velikim dometom djelovanja (mogli su da se udalje od aerodroma baziranja na više od 1000 milja).

(Nastaviće se)