Genna Sosonko: David Sedmi (26.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

Ahmatova je voljela da prepričava po kakvom su obrascu izgledali njeni razgovori sa Zoščenkom u posljednjem periodu njegovog života.

„Ja ću biti Zoščenko“, govorila je ona Lidiji Čukovskoj, „a vi — vi. Pitajte me nešto. Ja sam Mihail Mihailovič.“

„Idete li možda van grada?“ — pitala je Čukovska.

„Gorki je govorio“, — polako, svečano, slog po slog odgovarala je Ana Andrejevna, — „da sam ja veliki pisac.“

Otprilike po istom obrascu su tekli i razgovori s Bronštajnom. Anafilaksija je pojava kod koje određene supstance, kada uđu u organizam, izazivaju kod čovjeka, pored kratkotrajnog oboljenja, i povećanu osjetljivost na te supstance. Ponekad organizam pamti te supstance čitav život. I ako čak i neznatna količina supstance — koja je bezopasna za druge ljude — uđe u organizam, dolazi do burne, potpuno neadekvatne reakcije — anafilaktičkog šoka.

„Botvinikovski šok“ kod njega je mogao da bude izazvan apsolutno bilo čim: mojim pitanjem o Levenfišu, kojeg je Botvinik odbio „kao radnik s čekićem što stoji u krugu i tjera sve redom“, o Floru, koji je pomagao Botviniku tokom tog meča, ordenom na grudima siromaha u prolazu moskovskog metroa — „znate li vi, G., naravno, da se Botvinik prije rata nije nazivao drugačije nego ‘velemajstor-ordenoša’“, holandskom odbranom u partiji koju smo gledali u Moskvi 2004. godine, a koju su Botvinik i Bronštajn redovno koristili u svom meču, itd. i slično. Asocijacije su se javljale bukvalno niotkuda, a sve staze razgovora vodile su ka jednoj tački: na scenu sale imena Čajkovskog, u majskoj Moskvi 1951. godine.

Čak ni u tako sjajnoj knjizi kao što je „200 otvorenih partija“ Bronštajn nije mogao da odoli a da tu i tamo ne „oplete“ po Botviniku. U uvodu svoje partije sa Ulvestadom iz meča SSSR–SAD (1946), piše:

„Imao sam 22 godine i bio sam najmlađi u ekipi. Kada smo uoči meča pravili strateški plan borbe, prvi je uzeo riječ starješina – M. M. Botvinik. Gledajući me pravo u oči, jasno i autoritativno je rekao: ‘Nadam se da svi razumiju odgovoran karakter meča i da niko neće igrati avanturistički kraljev gambit.’“

I Bronštajn – „riječ starijeg je zakon“ – izabrao je špansku partiju. Nakon poraza, žalio se:

„Nije bez razloga što se kaže da se otvaranja biraju prema raspoloženju.“

Njegovi monolozi podsjećali su na orkestar s ogromnim repertoarom, ali su se u stvarnosti stalno čule varijacije na ograničen broj tema, a lajtmotiv je bio jedan – neprolazan, nikad završen. Lutajući podzemljem sjećanja, neprestano se vraćao toj temi, i kao što kazaljka kompasa uvijek pokazuje sjever, tako su i njegovi dijalozi, prevazilazeći razne devijacije i anomalije drugih tema, uvijek iznova dolazili do glavne.

Znao je satima da filozofira o tome šta je tada Botvinik mislio o njemu, Bronštajnu, i šta je on, Bronštajn, mislio o tome šta je Botvinik mislio o Bronštajnu, i koliko se Botvinik varao misleći da Bronštajn razmišlja o tome šta Botvinik misli o Bronštajnu… A sagovornik bi se nehotice zapitao — ko je ovo? Mali domaći filozof, nalik sinagogalnom poslužitelju sa nerazgovijetnom dikcijom i tužno-rasijanim šlemazelovskim osmijehom, koji te ispitivački gleda i opsesivno se vraća na događaje od prije pola vijeka, čiji ga fantomski bol ne pušta ni na trenutak?

Dva mjeseca prije smrti, raspravljao je s Korčnojem o ponašanju protivnika u meču od prije pedeset pet godina. Jednom je rekao:

„Eto, vi pišete o meni i Botviniku kao da smo jedan drugom išli na čaj. Možete li da zamislite na kakvim smo se različitim polovima nalazili?“ — i započeo svoju novu tiradu.

Goneći svog Botvinika kao što se konj tjera u krug, Bronštajn nikada nije zaboravljao da napravi korekciju u zavisnosti od sastava publike: za strance je davao jedan lik, za profesionalne šahiste – drugi, za amatere – treći, za novinare – četvrti. Mada je znao i da improvizuje.

Jednom prilikom u Briselu, novinar ga je nešto pitao o Botviniku.
„Kako ste rekli?“ – ponovio je Bronštajn. – „Botvinik? Bo-tvin-nik?“ – i odmahnuo glavom. – „Nikad čuo za to ime…“

Pripremajući hroniku svog sportskog puta za knjigu koju je pisao zajedno s Fjurstenbergom, Bronštajn isprva čak nije ni uključio meč za titulu svjetskog prvaka u spisak.

Koketerija? Epatiranje? Originalisanje? Ili, koristeći termine psihologa – „potiskivanje neprijatnih i iritantnih činjenica na nivou nesvjesnog“?

U daoskim školama, kako bi se stekla životna stabilnost i prevazišlo stanje tuge i patnje, praktikuje se posebna tehnika. Zove se: „Izbaciti nepozvanog gosta“.

Osoba koja osjeća zavist, uvrijeđenost ili bijes, uz pomoć posebne tehnike odvaja to patničko stanje duše od same duše, okreće tog nepozvanog gosta prema sebi – licem u lice – i time dobija mogućnost da ga izbaci napolje. Vidjeti predmet svoje muke jasno, kao predmet, a ne kao izmaglicu kroz koju bolno posmatraš svijet, znači već pola pobjede.

Lijepa metoda – ali problem je u drugom: lako je savjetovati „izbaci nepozvanog gosta“, ali otkud ti snage da to i uradiš? Jer, da te snage imaš, možda ti ni savjet ne bi bio potreban.

Psiholozi uče da treba razlikovati danas i ovdje od onda i tamo. Savjetuju da se prestane žaliti za onim što je bilo i prošlo, i da se ne laže sam sebe. Bronštajn nije htio da se pomiri. A niko od bliskih nije se usudio da mu kaže da je meč s Botvinikom već prošlost; da život ide dalje i da treba nastaviti živjeti. Niko nije imao hrabrosti da ga „udarci po glavi probude“ iz tog stanja, da ga suoče s realnošću sadašnjeg dana.

Ne znam, istina, kuda bi ta pokušaj odveo, ali niko ga nije ni preduzeo – i krivica što je do samog kraja ostao u tom stanju, makar posredno, leži na svakome ko je redovno bio u kontaktu s njim.

(Nastaviće se)