Aljehin (101.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

ONO ŠTO ALJEHIN NIJE ZNAO

Već smo govorili o predstojećem meču za svjetsku titulu između Aleksandra Aljehina i Mihaila Botvinik 1946. godine. Zanimljivo je pratiti kako su se razvijali događaji u taboru izazivača. Obratimo se knjizi M. Botvinik „U cilju“, objavljenoj 1997. godine.

Tu se lider sovjetskih šahista prisjeća kako je po povratku s AVRO-turnira početkom decembra 1938. godine, posredstvom predsjednika uprave Gosbanke Bulganina, predao pismo na ime predsjednika Sovnarkoma SSSR-a V. M. Molotova. U njemu je Botvinik izvještavao o održanim pregovorima s Aljehinom i tražio dozvolu za meč sa svjetskim šampionom.

Uskoro mu je u Lenjingrad dostavljen vladin telegram: „Ako odlučite da izazovete šahistu Aljehina na meč, želimo vam potpuni uspjeh. Ostalo nije teško obezbijediti. Molotov.“

Međutim, zbog protivljenja rukovodstva Komiteta za fizičku kulturu i sport pri Sovminu SSSR, Botvinikovo pismo Aljehinu poslato je tek dva mjeseca kasnije. Meču su tokom sedam godina protivili i brojni sovjetski šahovski majstori. Neki su govorili da je „Botvinik slab i da će u svakom slučaju izgubiti od Aljehina“, dok su drugi smatrali da sovjetski šahista ne treba igrati sa Aljehinom zbog njegove političke reputacije.

U julu 1939. Aljehin je poslao odgovor u kojem je prihvatio izazov i sve uslove, osim jednog: umjesto da se čitav meč igra u Moskvi, predlagao je da se druga polovina održi u Londonu.

Po mišljenju Botvinika, to je otežavalo organizaciju meča, pa je „napisao Aljehinu učtivo, ali čvrsto pismo, u kojem je insistirao da se dogovor iz Amsterdama potvrdi i da se čitav meč igra u Moskvi…“

1.septembra 1939. počeo je Drugi svjetski rat, i prva faza pregovora o meču tu je završena; nastavljeni su tek šest godina kasnije.

Dalje, Botvinik u knjizi „U cilju“ piše: „Tokom rata pripremao sam se za meč sa Aljehinom… Pala mi je na pamet ideja da stvorim neformalni ‘komitet’ za pripremu meča s Aljehinom – da okupim grupu prijatelja koji bi svojim djelovanjem pomagali organizaciju meča i doprinijeli mojoj pripremi. Odlučio sam da se obratim Ragozinu, Rohlinu i Goldbergu…“

U decembru 1943. godine Botvinik je dobio poziv na ručak kod Borisa Samuiloviča Vajnštajna, predsjednika Svesavezne vojne šahovske sekcije, pukovnika NKVD-a, koji je bio jedan od rukovodilaca tog svemoćnog naroda… Nakon ručka je počelo… Aljehin — politički neprijatelj, ne smije se igrati s njim, treba ga lišiti titule svjetskog prvaka, sovjetski šampion je dužan da ispuni svoju građansku dužnost i prvi zatraži isključenje Aljehina iz šahovskog života. Treba li uopšte nabrajati sve te demagoške besmislice!..

Godine 1945, poslije završetka rata, na sjednici Svesavezne vojne šahovske sekcije, Boris Vajnštajn je razriješen dužnosti predsjednika sekcije. Međutim, pošto je izgubio mogućnost da utiče na sudbinu meča između Aljehina i Botvinika preko šahovske organizacije, Vajnštajn, koji je gajio zlobu prema svjetskom šampionu, učinio je sve da se planirani susret spriječi putem NKVD-a. U tome je imao istomišljenika u general-potpukovniku Stepanu Solomonoviču Mamulovu, upravniku poslova kod Berije. „Meč Botvinik s Aljehinom ne smije se održati“, izjavljivali su oni, kipteći od mržnje prema Aleksandru Aljehinu.

(Nastaviće se)