DA NIJE BILO MENHETENSKOG PROJEKTA, ili U DRUŠTVU SA VELIKANIMA NAUKE
Piše: Vladimir Nejštadt

Fajnu je u ratnim godinama ukazana čast da postane jedan od pionira nove naučne discipline – istraživanja operacija. Ovaj istaknuti šahista tada je bio među naučnicima-analitičarima, čiju je pomoć očajnički tražila komanda mornarice SAD i Velike Britanije, zadužena za protivpodmorničku odbranu.
„Ipak,“ – piše najveći istoričar mornarice SAD-a, Samjuel Morison, u svojoj knjizi Bitka za Atlantik, – „među ‘praktičarima iz mornarice’ postojalo je izvjesno nepoverenje prema ‘dugokosim naučnicima’, koje je trebalo prevazići. U prvim danima rata naučnici (među kojima je, vjerovatno, bio i Fajn – V. N.) često su slušali: ‘Previše sam zauzet borbenim dejstvima da bih razgovarao s vama.’”
Ova opaska oslikava i sukob između teorije i prakse, koji je u ratnim uslovima često kočio efikasnu saradnju vojnog i naučnog kadra – saradnju koja je, usprkos početnim otporima, kasnije postala ključna za uspjeh savezničke odbrane na Atlantiku.

S. Morison: „Doktor Morz je bio izuzetno uspešan u ‘prodaji’ usluga svojih saradnika, a rad naučnika, koji su bili pridodati mornaričkoj komandi na pravcima najžešće protivpodmorničke borbe 1942–1943. godine, dobio je najviše ocjene.”
Dodajmo i to da profesor Morz nije pravio prepreke tome da se jedan od njegovih dragocjenih saradnika – Reuben Fajn – s vremena na vrijeme odvaja za šahovske turnire, čak i u jeku „najžešće protivpodmorničke borbe“!
Ovaj detalj otkriva ne samo Fajnov značaj u naučnom timu, već i razumijevanje koje je njegov pretpostavljeni imao za njegov šahovski talenat – talenat koji, po svemu sudeći, nije bio u suprotnosti s njegovim doprinosom nauci i odbrani zemlje.
OD TEORIJE ZAVRŠNICA – DO TEORIJE POTRAGE ZA PODMORNICAMA IZ AVIONA
…Majske noći 1944. godine, američki eskortni razarač „Bakli“ krenuo je u susret nemačkoj podmornici U-66, koja se pojavila iz dubina okeana nedaleko od broda. Između njih je izbio žestok artiljerijski okršaj, nakon čega su Njemci pokušali da se izvuku iz potere. Ali – nije im pošlo za rukom…
Kapetan „Bakulija“, kapetan-lajtnant Ejbel, izdao je komandu: „Punom brzinom naprijed!“
Razarač je sustigao neprijateljsku podmornicu i neko vrijeme su jedan pored drugog plovili na razdaljini od samo 20 jardi, nastavljajući međusobno granatiranje.
Kada se „Bakli“ odlučio na sudar, i pramac mu se popeo na palubu U-66, činilo se kao da su nemački podmorničari upravo to i čekali… Istrčali su iz svojih poklopaca, pucajući iz pušaka i pištolja, i jurnuli na palubu razarača!
Iznenađeni američki mornari brzo su se sabrali i počeli da se brane čime god su stigli – bacali su na njemačke napadače prazne čaure od granata, šolje za kafu…
A kad su im iz skladišta donijeli puške i ručne bombe, podmornica se izmakla ispod razarača, pokušavajući da se povuče.
Međutim, plovila – jedan nadvodni, drugi podvodni – ostali su povezani bokovima, i s palube „Baklija“ bačene su dvije granate pravo u komandni toranj podmornice!
Odande je izbio stub plamena, i U-66 je otišla na dno… Kasnije je „Bakli“, koji se jedva održavao na površini, izvukao 36 mornara sa potonule neprijateljske podmornice.
To je bila izuzetno rijetks epizoda u bici za Atlantik — kada je posada njemačke podmornice krenula u direktan napad na posadu razarača koji se sa njom namjerno sudario! U većini slučajeva, međutim, kad je bitka za Atlantik dostigla svoj vrhunac, razorni udari po Denicovim podmornicama izvođeni su bez ikakvih direktnih sudara već — s neba. I prvi „memorandum“, koji su u maju 1942. pripremili analitičari ASWORG‑a, upravo se ticao „teorije potrage“ avionima za neprijateljskim podmornicama i nadvodnim brodovima. Ali, kako je kasnije prisjećao Morz, grupi je užasno trebao jak specijalista koji bi tu teoriju usavršio „s besprijekornom matematičkom konzistentnošću i logičkom utemeljenošću“.
U jesen 1943. rukovodilac ASWORG‑a konačno je pridobio takvog stručnjaka — doktora sa Kolumbijskog univerziteta Bernarda Kupmana. Odmah je pod njegovim vođstvom organizovan matematički odsjek, u koji je ušao i Reuben Fajn, koji je od početka službe u ASWORG‑u radio na razvoju „teorije potrage“ — možda još ne sasvim otriježnjen od svoje „bezvremene“ knjige o teoriji završnica (Basic Chess Endings, Phil., 1941), koja je postala udžbenik Botvinnika i drugih istaknutih šahista.
Novinar Brus Pandolfini (u već citiranom članku u Chess Life, navedenom u drugom dijelu naše priče), a zatim i Arnold Denker u svojoj knjizi I Knew Bobby Fischer… pišu da je za vrijeme rata Fajn, „kao član grupe, određivao gdje će se njemačke podmornice najvjerovatnije pojaviti na površini“. Ali to je previše skraćena formulacija onoga čime se velemajstor bavio kao „protivpodmorničar“.
Morz i priučeni mu analitičari (među njima i Fajn) morali su, piše S. Morison u Borbi za Atlantik, utvrditi mnogo konkretnih stvari: koliko dubinskih bombi u seriji i na kojoj dubini bi obezbijedilo najveću vjerovatnoću pogotka u podmornicu; kakvo treba biti manevrisanje broda da bi se brzo obnovio izgubljeni sonar‑kontakt s podmornicom; koje metode treba primijeniti za precizno određivanje položaja podmornice ispod vode; kako najbolje organizovati pretragu podmornice raznim protivpodmorničkim brodovima; koliko je efikasno patroliranje određenim morem ili okeanskim prostorom jednim brodom ili avionom u toku jednog sata u različitim vremenskim uslovima; kolika je vjerovatnoća da se podmornica nalazi u području patroliranja i mogućnost uspostavljanja kontakta — vizuelnog, radarom ili hidroakustikom; koji tip, težina i serija avionskih bombi su najefikasniji za uništenje podmornice?
Ako bi ova i hiljade drugih pitanja protivpodmorničkog rata ostale bez odgovora, rezimira Morison, bitka za Atlantik bila bi izgubljena.
(Nastaviće se)