
Moskva, 2014.
***********
Pomoćnici Bronštajna daju nešto drugačiju verziju događaja: više puta su mu zvali hotelsku sobu, ali nisu mogli da pronađu Devika. Tek ujutro, ispred vrata Centralnog šahovskog kluba u Gogoljevskom bulevaru, gdje se odigravao nastavak nedovršene partije, uspjeli su da ga sretnu i na brzinu mu ispričaju rezultate analize.
Isaak Jefremovič Boleslavski tada se veoma naljutio na Bronštajna — stari Devikov prijatelj nije mogao da podnese nemar prema poslu. U pitanju je bila titula svjetskog šampiona, i on, Boleslavski, bio je u to uključen možda više nego bilo ko drugi.
Bronštajn je izgubio prekinutu partiju, ali još uvijek nije bilo sve izgubljeno: u posljednjoj partiji pretendent je imao bijele figure.
Ujutro 11. maja, na dan 24. partije, Bronštajnu je lično telefonirao Abakumov i zamolio da mu prenesu da ni u kom slučaju ne pristaje na remi i da igra isključivo na pobjedu.
Ali ni svemoćni ministar državne bezbjednosti, niti iko drugi više nisu mogli promijeniti tok šahovske istorije.
Bronštajn nije dobio posljednju partiju. Odbrojavanje je završeno, kazaljke su se poklopile na dvanaest, zauvijek zaustavivši se na konačnom rezultatu meča — 12 : 12.
Botvinik je zadržao titulu svjetskog šampiona.
U jednoj Borhesovoj noveli, junak kaže da, razmišljajući o nekom činu, treba da zamisliš kao da si ga već izvršio — i time pretvoriš budućnost u sadašnjost.
Po svemu sudeći, na početku puta Bronštajn nije razmišljao o tome šta ga čeka ako zaista postigne krajnji cilj — porazi Botvinika i postane mjerilo sovjetskog šaha.
Naravno, sloboda da se ćuti bila je najmanja od svih sloboda u tom vremenu prepunom propagande, ali čak i te slobode bi bio lišen ako bi postao svjetski šampion.
Kada se ostvarenje velikog plana učinilo sasvim realnim, Bronštajn se pokolebao. Ugledavši potkovicu na ivici puta, posumnjao je — šta ako je podigne? Šta će biti?
Ishod tih sumnji je poznat: potkovicu nije uspio da podigne, i čitavih sledećih pola vijeka neumorno je ponavljao:
„Bijedna polovina poena — a kakva razlika!“
Listajući stranice šahovske istorije — kao i istorije uopšte — treba priznati da su prošla događanja mogla imati i druge ishode.
Poznat je primjer s Napoleonom, koji je iskoristio gustu maglu i prošao kroz eskadru koju je čuvao Nelson. Da nije bilo magle, ne bi bilo Tulona, Borodinske bitke, „Rata i mira“ i tako dalje.
Primjera takvog tipa ima bezbroj.
„Zamislite, stvar je bila samo u jednom potezu konjem — i kakva ogromna razlika! Pa ja sam vidio pravi potez 43…Sa7 u završnici, vidio sam ga! A istorija šaha je mogla otići u sasvim drugom pravcu — samo zbog jednog jedinog poteza konja na drugo polje!“ — ponavljao je Bronštajn, iznova pribjegavajući potencijalnom (kondicionalnom) načinu razmišljanja, koji istoričari tako strogo odbacuju.
Kada bi neko, u prisustvu Artura Konana Dojla, započeo razgovor o Šerloku Holmsu, piscu bi to veoma smetalo.
„Kako mi je dosadilo da me smatraju autorom samo Holmsa — pa ja sam u književnosti stvorio još ponešto osim njega.“
I Bronštajn se slično nervirao kada su mu novinari iznova i iznova postavljali pitanja o detaljima meča s Botvinikom, ističući da Bronštajn u šahu nije samo taj meč, već mnogo više od toga.
To je, naravno, istina. Ali šta se može kad u pamćenju ostaju samo stvarna dostignuća. Još su u antičkoj Grčkoj znali da su djela — suština života, a riječi — njegova ukrasa: velika djela ostaju, velike riječi se zaboravljaju.
Tako je već uređeno: ko se danas sjeća imena kandidata Demokratske partije SAD iz 2004. godine, iako je imao samo par hiljada glasova manje od Džordža Buša?
Dok je ime predsjednika SAD-a trajno upisano u istoriju.
U istoriji šaha takođe ostaju pobjednici, a imena poraženih — ili onih koji su igrali meč za svjetsku titulu koji je završio neriješeno — pišu se sitnim slovima, ako se uopšte i ne zaborave.
Pobjednicima je, po pravilu, svojstvena tolerancija i velikodušnost.
Manje srećni se tješe traženjem uzroka neuspjeha, ali samosvjesna i nemilosrdna kritika sebe samog rijetko se sreće.
Tako je oduvijek — potreba za samopravdanjem spada među osnovne instinkte, i Bronštajn nije bio izuzetak.
Zaboravljajući osnovnu istinu da više opravdanja zvuči manje uvjerljivo nego jedno, Bronštajn je u svom neosvajanju titule nalazio mnoštvo krivaca:
i teške životne uslove.
protivnika koji je zračio mržnjom,
atmosferu tog vremena,
strah za oca,
sekundante koji su zapostavljali svoje obaveze,
šetnje s djevojkom koju nije zanimalo kako će partija završiti,
(Nastaviće se)