NESRETNI ZAMAK (6.nastavak)

Kako je svjetski šampion Aleksandar Aljehin postao zarobljenik vlastitih odluka i istorijskih okolnosti

Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar

Mnogo produktivnijim mi se čini drugi put – radi jednostavnosti, nazovimo ga psihoanalizom. Hajde da pokušamo „zagledati se u dušu“ Aljehina, da shvatimo motive njegovih čudnih – a možda samo na prvi pogled – riječi i postupaka. Možda će tako i sa člancima biti više jasnoće.

Dugo me muči jedno gotovo skandalozna kontradikcija, koju iz nekog razloga niko ne primjećuje. Zašto je Aljehin stupio u kontakt s „prijateljima iz Rajha“, počeo davati simultanke  njemačkim oficirima i voditi rubriku u novinama? Da bi dobio portugalsku vizu i otišao u Ameriku. I članke je napisao zbog toga – vjerovatno su oni bili posljednja teg na njemačkim vagama. Dobivši vizu, Aljehin odmah, ne čekajući objavljivanje članaka, žuri u Lisabon. I tamo radosno javlja Hannaku da je spreman da igra s Botvinikom ili Reševskim, da u džepu već ima kubansku vizu, a odatle će putovati u Njujork… Kakav Njujork?! Zar Aljehin ne razumije da mu je nakon uvredljivih članaka za Jevreje u „Pariser Zeitung“ put tamo zatvoren? A uopšte, ako je planirao ići u Njujork, zašto bi onda vrijeđao Jevreje?!

Ipak… Znate, moguć je i drugi scenario (Aljehin je navikao razmišljati u varijantama): sve u člancima napisao je on sam. Ali on mirno, zajedno s Grejs, ide u Ameriku, jer odmah po dolasku u Njujork želi javno objaviti da su članci napisani pod pritiskom Nijemaca i da je bio spreman napisati bilo kakvu glupost samo da se izvuče iz Evrope. To, usput, nije moja verzija. „Lično mislim (iako ranije nikad o tome nisam govorio),“ – priznao je Mihail Botvinik u postfaciji prve publikacije u SSSR-u „Arijskog i jevrejskog šaha“ („64–ŠO“ br. 18 i 19, 1991) – „da je Aljehin sve napisao sam: dva razloga govore u prilog tome. Prvo, niko ne bi smio napisati takvu glupost, a Aleksandar Aleksandrovič je gledao unaprijed – u slučaju potrebe mogao bi tvrditi da to i nije mogao napisati. Drugo, izdvajao je Botvinika, predviđao mogućnost odigravanja meča i nije smatrao da smije uvrijediti budućeg protivnika u borbi za svjetsko prvenstvo.“ Sa „drugo“ bih se mogao raspravljati. Razlog Aljehinove uzdržanosti (ili A. Lindera – koja vam verzija više odgovara) po mom mišljenju je drugi: u martu 1941. Njemačka i SSSR još su bili „partneri“, i njemački list nije mogao uvrijediti sovjetskog šampiona.

U redu, članak je članak, ali šta s intervjuom u Madridu, gdje se hvali da je „prvi pokušao razmotriti šah iz rasne perspektive“? To je zapravo lako objasniti. Za pet mjeseci provedenih u Portugalu, situacija u svijetu se radikalno promijenila. Nakon što su osvojili Jugoslaviju i Grčku, i kada je cijela Evropa, osim Engleske, bila u njihovim rukama, Nijemci napadaju SSSR, i do jeseni stoje na prilazima Lenjingradu i Moskvi. U tom trenutku mnogima se činilo da zaustaviti taj strašni talas nije moguće i da je Hitlerov Rajh ozbiljan i dugotrajan. Vrlo tačno je zaključio u jednom od svojih članaka o Aljehinu Isaak Linder: „On je rano povjerovao u apokalipsu.“

Dvorac „La Chatellenie“, koji je pripadao Grejs Višar, a koji je Aljehin smatrao „svojim vlasništvom“. Savremena fotografija.

…Prokleti dvorac! Upravo u njemu, siguran sam, leži primarni uzrok Aljehinovih nevolja. Ljeto 1940. godine, umjesto da ode u Ameriku, otišao je da spašava „svoje vlasništvo“. U martu 1941. Grejs je ostala u Francuskoj da „proda dvorac“ i tek potom se pridruži Aljehinu. Ali vidjeti se ponovo bilo im je dozvoljeno samo na turniru u Minhenu, kada je zamka zatvorena… Da, uz ogromne napore, poniženja i gubitke, uz moralno, a potom i fizičko urušavanje Aljehina, dvorac je spašen, i nakon rata Grejs ga je prodala. Ali da li je vrijedilo toga?..

Ljeto 1941. mogao je također misliti i na svoje „dvorce“ u Rusiji. Hans Kmoch: „Jednom mi je Aljehin rekao da je njegova porodica posjedovala sedam imanja. Pet od njih, koja su vrijedila dva miliona rubalja u zlatu, pripadala su ocu, koji ih je izgubio u Monte Karlu. Svjetski šampion je, čini se, neko vrijeme nadao da će mu Nijemci vratiti ona dva imanja koja je naslijedio od majke“ (Chesscafe.com, 2005).

Propustivši u Portugalu posljednju, kako se ispostavilo, šansu da „iskoči s polja“, Aljehin je u septembru 1941. krenuo u susret sudbini – u Minhen. Tamo ga je čekao susret s Frankom i poziv na turnir u Krakovu. Upravo s krakovskim periodom Aljehinovog života vezana je glavna senzacija publikacije Kristijana Rorera: u Federalnom arhivu u Berlin-Lihterfeldeu, u fondovima Institut für Deutsche Ostarbeit (Institut njemačkog rada na Istoku, ili „Institut Istok“), osnovanom u Krakovu po inicijativi general-gubernatora Hansa Franka, pronašao je lični dosije Aleksandra Aljehina! Prema dokumentima, 6. novembra 1941. Frank je naredio direktoru instituta da „obavi pregovore s dr. Aljehinom o prijemu na službu u IDO kao konsultanta za ruska pitanja: lingvistiku, istoriju, pravnu nauku i književnost“. Aljehin je primljen kao „stariji konsultant“, a od 1. januara 1942. trebao je preuzeti „Odjel istraživanja Rusije“ sa platom od 2000 zlota (1000 rajhsmaraka) mjesečno, veoma visokom po tadašnjim mjerilima.

Zašto „trebao je“? Zato što Aljehin to nije preuzeo. Krajem novembra iznenada odlazi u Španiju, gdje mu je po dolasku hitno organizovan turnir (moguće da mu je cilj bio Lisabon – koji je također posjetio), a odatle se uputio u Pariz. Odmah po dolasku, 21. decembra, održao je simultanku oficirima Vermahta i… ostao u posjeti. Prvo je, kako je lako pretpostaviti, obišao „svoje vlasništvo“, o čemu svjedoče njegove prednovogodišnje simultanke na sjeveru Francuske: sva tri grada – Dieppe, Ruān i Havr – nedaleko od dvorca Šateljeni.

Neću pokušavati, kao što to radi Rorer, da razotkrijem čitavo klupko razloga zbog kojih Aljehin nije stupio na službu. Mislim da je glavni razlog isti kao i ljeto 1941: nagla promjena situacije u svijetu. Pred njegovim putovanjem u Španiju, 26. novembra, SAD su praktično izdale ultimatum Japanu, tražeći potpuno povlačenje trupa iz Kine i Indokine i izlazak iz Trojnog pakta s Njemačkom i Italijom. Deset dana kasnije Japanci napadaju američku mornaričku bazu u Pearl Harboru, a 11. decembra Hitler objavljuje rat Americi. U istim danima počinje sovjetska kontraofanziva kod Moskve, koja stavlja tačku na planove blitzkriega… Aljehin nije mogao ne osjetiti da se tasovi vage istorije pomjeraju na drugu stranu, što znači da treba izbjegavati sve zvanične dužnosti kako ga kasnije ne bi optužili za saradnju s nacistima. Od tog trenutka, jedino čime se bavi su šahovske partije!

(Nastaviće se)