Aljehin (97.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

„Posljednjeg dana svog života“, prisjećao se Lupi, „Aljehin je osjetio novi talas energije. To je bio onaj stari Aljehin. Čak je izrazio želju da uveče negdje izađe da se malo razonodi, ali čak i tamo nije prestajao da govori o svom predstojećem meču s Botvinikom.“

A već sljedećeg dana, u 11 časova prije podne, konobar hotela „Park“ donio je Aljehinu doručak u sobu i zatekao ga kako sjedi u fotelji — bez znakova života. Izgleda da je smrt nastupila 24. marta 1946. godine usljed srčanog udara.

Život svjetskog šampiona najvjerovatnije je prekinut tokom noći — zavjese na prozorima bile su navučene, a svjetlo u sobi je još uvijek gorjelo. Aljehin je sjedio u fotelji, pognute glave, i po njegovom položaju činilo se kao da je zaspao, jedva da je i dotakao večeru koja mu je bila servirana na stolu. Bilo mu je hladno, i sjeo je u fotelju ne skidajući kaput, prekrivši noge ćebetom.

Desno od njega, na stalku za kofer, nalazila se šahovska tabla s postavljenim figurama — njegov vjerni saputnik na putu velikih pobjeda. Neposredno prije smrti, komentarisao je partiju Medina – Riko, odigranu na turniru u Bilbau 1945. godine.

S lijeve strane, u blizini, ležala je otvorena knjiga poezije Margaret Sotbern. Posljednja stranica, na kojoj se, čini se, zaustavio pogled velikog šahiste, sadržavala je melankoličan stih — „…To je sudbina svih onih koji žive u progonstvu…“

Tako je, u 53. godini života, preminuo Aleksandar Aleksandrovič Aljehin.

Napustio je ovaj svijet ne dočekavši telegram u kojem se navodi da je 23. marta Izvršni komitet FIDE donio odluku o održavanju njegovog meča s Botvinikom, i ne znajući da je viza za Francusku, koju je dugo pokušavao da dobije, konačno odobrena i poslata na njegovo ime.

Zbog nesuglasica između francuske diplomatske misije u Lisabonu i portugalskih crkvenih vlasti, Aljehinova sahrana je održana sa velikim zakašnjenjem. Tek 16. aprila 1946. godine, njegov kovčeg je privremeno položen u porodičnu grobnicu portugalskog šahiste Manuela Esteve, na groblju Svetog Jovana u blizini Eštorila. U podnožju sarkofaga, presvučenog crnim baršunom izvezenim srebrom, položen je prelijep vijenac od ruža i mirisnih levkoja.

Sahranu je organizovalo i finansiralo Portugalsko šahovsko udruženje. Na oproštajnoj ceremoniji prisustvovali su diplomate iz francuske ambasade, ruski emigranti, predstavnici portugalskog šahovskog udruženja, šahovski klubovi iz Lisabona i drugih gradova, kao i brojni lokalni ljubitelji šaha.

Tužna vijest o smrti šahovskog kralja obišla je čitav  svijet. Vijesti o smrti Aleksandra Aljehina objavile su gotovo sve novine, bez obzira na njihovu političku orijentaciju. Te su dane kao težak gubitak proživljavali ljubitelji šaha na svim kontinentima i u svim zemljama.

Odjek ovog tragičnog događaja odzvonio je i u poeziji — 1972. godine u pjesmi Vladimira Mihanovskog „Šampion svijeta“:

…I eto ga u fotelji, umoran.
Violina svira iza zida,
To Paganini, nadahnut,
Probudio se drskom rukom.

Kolika snaga u tim zvucima,
Kolika strašna tuga!…
I violina je probudila dušu
I odnijela je negdje daleko,

Tamo, u Rusiju…
Grudi steže
Hladna ruka čežnje,
I ko ne zna za te minute
Kad te iznutra izjeda tuga?

Četvrt vijeka nije bio kod kuće.
Rusija! S tugom se pred očima jave
Tvoje otvoreno nebo,
Prostranstva, tvoj slobodni vjetar.

Pozvan od Sovjetske Rusije,
On putuje — odlučeno je!
Kako steže u grudima… Ustao je, s naporom
Gurnuo šiljati prozor.

…Vrata su zaključana — moraće da ih razvale
(Policajcima to nije prvi put!)
U fotelji je. Drijema? Spava? — Srce ne kuca.
Pognut nad šahovskom tablom…

I tuđi lovor, lišćem neprospavanim,
Klanja mu se u tišini…
Živio je i umro kao šampion —
Neporaženi šampion!

(Nastaviće se)