Genijalci-mučenici i novi talasi šaha…
Šah je vjekovima tražio svoje mjesto pod Suncem. Malo je ko želio i vjerovao u lagodan život profesionalnog šahiste.
Pravi izazov bio je igrati iz ljubavi prema igri koja je ratničke sukobe dvije vojske pretvorila u umjetnost na drvenoj ploči. Zato je francuski filozof Fransoa Mari Arue – Volter zabilježio : „Od svih igara šah zaslužuje najveću počast ljudskog uma“.
Od tada je prošlo mnogo vremena a čovjekov odnos prema šahu mijenjao se sve do danas. I baš kad mnogi misle da je šah u punom procvatu ja ću ukratko iznijeti svoja zapažanja o tome.
Prvi genije drevne igre Pol Čarls Morfi (1837-1884) naučio je šah gledajući oca i strica kad vikendom odigraju po nekoliko slobodnih partija. Tek što je navršio 25. godinu života postao je žrtva građanskog rata (1861-1865) jer je „pogrešno“ rođen u Nju Orleansu, gradu na jugu i neprijatelju Unije koju su činile pretežno sjeverne države. Da li može biti slučajno da je Morfi, koji je do šezdestih godina XIX vijeka pobjeđivao najbolje šahiste Evrope, što je slavljeno širom SAD, odjednom, od pobjedničke strane u ratu, dobio dijagnozu – manija gonjenja?
Sledeći tragičar ili mučenik, Aleksandar Aljehin doživio je da ga Oktobarska revolucija zamalo izvede na strijeljanje kao „špijuna bijele inteligencije“. Spasio ga je ljubitelj šaha i visoki funkcioner nove sovjetske vlasti. Ali poslije pobjede nad Kapablankom u Buenos Airesu 1927. godine kad su ruski emigranti u Parizu slavili njegovu titulu svjetskog prvaka, upućujući pritom ružne riječi na račun Lenjina i Staljina, za novo rukovodstvo Aljehin je postao „neprijatelj sovjetskog naroda“.
U Parizu je Aljehin dobio francusko državljanstvo i tu ga je zatekao Drugi svjetski rat. Zarobljen je na frontu u uniformi vojnog saniteta i tu je njegova sudbina došla u nacističku nemilost. Kad je 1946. godine objavljeno da je Aljehin umro, malo je ko povjerovao da je to bila prirodna smrt.
Za trećeg genijalca Mihaila Talja, „gusara iz Rige“, dovoljno je reći da su ga bolesti mučile od rođenja i da mu je u ranoj mladosti odstranjen bubreg za koji u to vrijeme nije bilo lijeka. Od tada pa sve do smrti 1992. godine, na moje tužno uvjerenje, genijalni Miša više je umirao nego živio. Ko god je bio blizak sa njim, kao što sam i ja bio, morao je voljeti tog divnog čovjeka.
Poslednji od četvorice šahovskih musketara Robert Fišer, zbog bližih i pouzdanih informacija, dobro je poznat bar starijim ljubiteljima šaha, pa ću samo reći da je Bobby predstavljao vrh tog umjetničkog i stvaralačkog Brijega koji je šahu dodao još čari nauke i sporta. I opet jedno pitanje – da li je Bobby 100 godina poslije Morfija slučajno „označen“ da ima česte šizofrene nastupe?
Na kraju, zašto mi je ovaj uvod potreban? Reći ću jer bar toliko dugujem „našoj igri“ (M. Talj).
Dakle, iz prethodna četiri primjera života i posvećenosti šahu vidi se u kakvim su uslovima stari asovi morali da se bore na šahovskoj pozornici, a danas igrači mlade generacije imaju svoje timove, štabove i pratioce koji brinu o putovanju, smještaju i analizama prekinutih partija a posebno što imaju sekundante u telefonu i kompjuteru iz kojih, po potrebi, vade originalne ideje svojih prethodnika i plasiraju ih kao svoje stvaralaštvo. Najzad oni imaju neuporedivo veće zarade. Još ću reći da tako nešto ja nikad nijesam ni poželio čak i da je bilo moguće jer je moj životni kredo bio da budem ono što jesam.
Zato mi vodeći šahisti danas pomalo liče na ljude koji žive tuđim životom i zato takav šah danas ne bih preporučio djeci…
(Božidar Bonja Ivanović, preneseno sa fejsbuka)