Kako je svjetski šampion Aleksandar Aljehin postao zarobljenik vlastitih odluka i istorijskih okolnosti
Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar
Aljehin je i nakon rata nastavio da tvrdi da su njegovi članci bili „isključivo tehnički“, a da sa „potpuno glupom gluposti, nastalom iz mozga napunjenog nacističkim idejama“, nije imao nikakve veze… Ali Pabllo Moran, autor knjige A. Aljehine: Agony of a Chess Genius, pronašao je u madridskim novinama dva intervjua koja navode na sumnju u to. Aljehin ih je dao 3. septembra 1941. godine, prije odlaska na turnir u Minhenu.
„El Alcázar“: „On (Aljehin) je dodao da je u njemačkom časopisu Deutsche Schachzeitung i u njemačkim novinama Pariser Zeitung, koje izlaze u Parizu, prvi pokušao da sagleda šah sa rasnog aspekta. U tim člancima, kako je rekao, piše da je arijski šah agresivan, napadački stil, dok je odbrana samo posljedica prethodnih grešaka. Semitska, pak, koncepcija priznaje ideju čiste odbrane, smatrajući da je opravdano pobjeđivati tim putem.“
U „Informaciones“ Aljehin je govorio o svojoj namjeri da održi predavanja o „evoluciji šahovske misli u novije vrijeme i njenim uzrocima“, koja „će takođe biti istraživanje arijskog i semitskog tipa šaha“. Takođe je spomenuo da je upao u nevolju u SAD i Engleskoj: „I sve zbog nekih članaka koje sam objavio u njemačkoj štampi, i partija koje sam odigrao u Parizu prošle zime – protiv četrdeset protivnika (njemačkih oficira) – u korist njemačke vojske i programa Winterhilfswerk (Zimska pomoć)“. Na pitanje kojim šahistima se divi, odgovorio je: „Posebno ističem veličinu Kapablanke, koji je pozvan da svrgne Jevreja Laskera sa svjetskog šahovskog trona“. Čitao sam te intervjue i mogu reći: niko Aljehina nije prisiljavao ni postavljao sugestivna pitanja…

Natpis koji datira početak „romanse“ sa nacističkim listom:
„Pariser Zeitung“ sa iskrenim šahovskim pozdravom. Dr A. Aljehin. Pariz, 19. januar 1941. (Pariser Zeitung, 23. januar 1941) – objavljuje se po prvi put.
Skandalozni članci nisu bili jedina, a još manje prva njegova objava u pariškim novinama. „Šahovski kutak Pariser Zeitung“ pod Aljehinovim rukovodstvom (Schach-Ecke der „Pariser Zeitung“. Geleitet von Weltmeister Dr. Aljechin) otvoren je mjesec dana prije njih – 16. februara, a kontakt s redakcijom je uspostavio i ranije. Sjećate li se priče o tome kako su Aljehina vratili na španskoj granici? Pronašao sam je u Pariser Zeitung od 23. januara, u članku „Svjetski prvak Aljehin u ćorsokaku“. U čemu je ćorsokak? Meč sa Kapablankom „održaće se na proljeće, djelimično u Argentini, djelimično u Brazilu i trajaće tri mjeseca“, ali „dr Aljehin još ne zna kako da stigne u Južnu Ameriku“. Ispod članka inicijali h.o., ali jasno je da je autor dobro upućen u probleme svjetskog prvaka. Čak zna i ko mu je tada pružio ruku pomoći! Ali nećemo preduzimati događaje unaprijed.
Članak mi je zapao za oko zahvaljujući Aljehinovom crtežu. Na njemu je autogram na njemačkom jeziku: „Dr A. Aljehine. Pariz, 28/VIII 1940“ – što znači da se krajem avgusta već vratio iz Marselja. Još jedan autogram, odštampan posebno, datira početak „romanse“ sa listom: „Pariser Zeitung“ sa iskrenim šahovskim pozdravom. Dr A. Aljehine. Pariz, 19. januar 1941“. Takođe sam se sjetio da sam vidio taj crtež na sajtu chesshistory.com (C.N. 6672). Ali tamo je dodat još jedan Aljehinov autogram na francuskom, sa zahvalom Alvaru Dijasu. Datum: Tenerife, 22. novembar 1945. Crtež se sada čuva u Santa Kruzu na Tenerifima, a zanimljivo je da li njegovi vlasnici znaju da je upravo on krasio stranice Pariser Zeitung u januaru 1941.


Gore – crtež iz Pariser Zeitung (23. januar 1941) sa autogramom na njemačkom: „Dr A. Aljehin. Pariz, 28/VIII 1940“ (objavljuje se prvi put).
Dolje – isti crtež na sajtu chesshistory.com, uz dodatak Aljehinovog autograma na francuskom, sa zahvalom Alvaru Dijasu. Datum: Tenerife, 22. novembar 1945.
„Šahovski kutak“ izlazio je nedjeljom, i do 15. juna redovno su se u njemu pojavile partije sa Aljehinovim komentarima. Ali serija članaka pod naslovom „Arijski i jevrejski šah“ štampana je odvojeno – vjerovatno kako objava ne bi trajala mjesec i po dana. Do decembra odjeljenje je i dalje izlazilo pod istom rubrikom „Geleitet von Weltmeister Dr. Aljechin“, ali rjeđe, a kao komentator nastupa Znosko-Borovski (po Aljehinovim riječima, „živi u Parizu, ali gladuje“ – Chess, maj 1941).
A onda se desilo nešto čudno: iz naziva rubrike nestalo je Aljehinovo ime, ali on je opet počeo komentarisati partije, i to sa posljednjih turnira. Usput, partija Blumich – Aljehin (Krakov, 18.10.1941), čiji je tekst u zbirci Skinnera i Verhovena, takođe je među njima (P.Z., 11. januar 1942).
Dodajem da su praktično sve partije u odjeljenju do 15. juna – ili sa olimpijade u Buenos Airesu, ili stare (tipa Andersen – Staunton). To znači da su ih lako mogli pripremiti unaprijed i koristiti kao „konzerve“. Nakon Aljehinovog odlaska iz Pariza, napravljenog zaliha je bilo dovoljno za tri mjeseca…
Jasno je da je svjetski prvak u odjeljenju bio kao svadbeni general. A izdanje, posebno na početku, izgledalo je dobro: svako izdanje imalo je partiju, članak o aktuelnoj temi, zadatak, pa čak i crtež (izbrojao sam šest: Aljehin, Eve, dva Bogoljubova, Kapablanka i Eliskazes).
(Nastaviće se)