Moskva, 2014.
***********
Taktiku neslaganja savjetovao je Bronštajnu Boris Samojlovič Vajnštajn, koji je smatrao da njegov štićenik ne treba da popusti ni pedalj svjetskom šampionu. Takva taktika samo je pogoršala ionako zategnute odnose između protivnika.
Da li je bila ispravna? Devet godina kasnije, dvadesettrogodišnji Talj je s osmijehom prihvatio apsolutno sve uslove svjetskog šampiona, lišivši ga tako najvažnijeg psihološkog aduta — napetih i oštrih odnosa s protivnikom, karakterističnih za sve Botvinikove mečeve.
Posebno se raspravljalo o tzv. „toaletnom problemu“, koji se prvi put pojavio baš tokom priprema za mečeve za svjetsku titulu u šahu. Odlasci u toalet u pratnji službenog lica nisu počeli u Londonu 2000. godine na meču Kasparova i Kramnika, već pola vijeka ranije.
Naime, kada je Botvinik predložio da neko iz tima protivnika mora da ide u toalet zajedno s igračem tokom partije, Bronštajn je duhovito uzvratio:
„U društvu ‘Dinamo’ nećete naći čovjeka za takvu vrstu zadatka“, i pitanje se nekako samo od sebe povuklo.
U drevnom Tibetu glasnici su, pored pisanog pisma, često nosili i usmenu poruku, pri čemu se sadržaj ta dva saopštenja znatno razlikovao. Ako bi glasnik pao u ruke razbojnika, oni su mogli iskoristiti pismeno saopštenje u svoju korist, pa se zato ustalio običaj da se pišu namjerno lažna pisma kako bi se, zauzvrat, neprijatelji namamili u zamku. Mjere predostrožnosti koje je Botvinik preduzeo tokom meča s Bronštajnom nimalo nisu zaostajale za tibetanskim trikovima.
Strahujući da bi Boris Samojlovič Vajnštajn mogao posegnuti za metodama neke zloslutne organizacije, svjetski prvak je razvio sopstvene odbrambene metode. Zvono u Botvinikovom stanu jeste radilo, ali vrata su se otvarala isključivo na poseban znak kucanja.
Mihail Moisejevič je zabranio svojim saradnicima da o šahu govore telefonom bez šifara, a čak i kada bi bili kod njega u stanu, komunikacija se morala odvijati uz pomoć neke neobične šifre. Svjetskom šampionu smjeli su pristupati samo potpuno provjereni ljudi — „koferonoše“, kako ih je nazivao Levenfiš. No čak su se i oni dijelili na „podvrste“. Potpuno, bez rezerve, Botvinik je vjerovao samo Ragozinu i Goldbergu, koje je poznavao još iz mladih dana u Lenjingradu.
U različitim periodima pomagali su mu i Kan i Flor, ali s njima nije bio potpuno iskren i uvijek se držao na oprezu. Upravo se za meč Botvinik–Bronštajn vezuje priča u kojoj je Salomon Mihajlovič Flor čitavu noć analizirao odloženu poziciju, zatim referisao svjetskom šampionu o rezultatima analize, otišao s njim na nastavak partije — da bi svega nekoliko minuta pred nastavak saznao da je ovaj zapisao potpuno drugi potez.
Bronštajn je duže vrijeme živio kod Vajnštajna, i može se zamisliti da njih dvojica nisu razgovarali samo o partijama Andersena i Filidora.
Ako Bronštajn otvoreno prenosi riječi Vajnštajna da će, kada on, Devik, pobijedi Botvinika, „mi pomoći i Boleslavskom da postane šampion“, može se samo nagađati kakvi su razgovori ostali van domašaja javnosti. Raskrinkavanju šahovskih klanova, stečenim privilegijama, zavjerama, „puštanjima“, sugestijama – stvarnim i umišljenim – bez sumnje je posvećeno mnogo vremena.
Mihail Moisejevič nije zaboravljao one koji su ga povrijedili i pamtio je ko je i šta o njemu rekao ili napisao tokom čitavog života. David Ionovič takođe je prikupljao i čuvao sve komentare o sebi i nije zaboravljao ništa.
Dešavalo se da su se njegovi kritičari s vremenom mijenjali, pa se mijenjao i njegov odnos prema njima. O Anatoliju Karpovu govorio je vrlo neprijateljski, sve dok ga dvanaesti svjetski prvak jednom prilikom, negdje u inostranstvu, nije sreo i počeo ljubazno raspitivati o njegovom zdravlju, životu i svemu ostalom.
Bronštajn je tada odmah promijenio stav:
„Pravde radi, moram reći da je s godinama počeo da igra zanimljivije, a i kao čovjek mi se čini da se promijenio nabolje.“
Ime trinaestog svjetskog prvaka Bronštajn je u našim razgovorima obično spominjao u kontekstu „Kasparovljeva banda“, ali je tek pred kraj života počeo da govori o njemu s velikim poštovanjem. Razlog je jednostavan: Kasparov je napisao izuzetno pohvalan predgovor za knjigu Davida Ionoviča.
Četrdeset godina nakon meča s Botvinikom, Bronštajn je na jednom turniru u Španiji sreo Višija Ananda.
„Odmah sam se sjetio kako me sreo na omladinskom turniru u Oukemu“, piše Bronštajn, koji je tada trenirao mlade engleske šahiste u tom malom gradiću.
„Valjda smo se već poznavali, jer me Anand odmah pitao: ‘A šta vi ovdje radite?’ Da se uplašio konkurencije, možda?“ – čudio se David Ionovič.
I u Botvinikovoj sumnjičavosti, i u Bronštajnovoj logici bilo je dosta paranoičnog, ali – nije li i samo vrijeme, koje nam danas izgleda kao paranoično, zapravo bilo duboko obilježeno bolešću paranoje, ožiljkom urezanim na oba?
Od mikroba nepovjerenja i sumnjičavosti, koje je ostavila u amanet ta epoha, ni Botvinik ni Bronštajn nisu se uspjeli osloboditi do kraja života.
(Nastaviće se)