Kako je svjetski šampion Aleksandar Aljehin postao zarobljenik vlastitih odluka i istorijskih okolnosti
Piše: Sergej Voronkov
pisac, istoričar
Čini se da u pripremi knjige za prevod nema velike teškoće. Posebno ako nije potrebno ponovo pregledati Iz vojnog dosijea saznaje se da je Aljehin demobilisan 12. jula u Klermon-Feranu, 500 kilometara od Arkašona. Po putevima punim izbjeglica stigao je do Marselja (još 500 kilometara), i 23. jula kubanski konzul je telegrameo u Havanu ministru sporta Hajme Marini: „Svjetski šampion Aleksandar Aljehin traži dozvolu za ulazak na Kubu radi završetka pregovora o meču s Kapablankom“. Kada je Kapablanka saznao za telegram, izjavio je novinarima: „Mogu samo reći da sam uvijek spreman da igram, u bilo kojem trenutku. Sve zavisi od pomoći kubanskih vlasti i konkretnih predloga dr Aljehina.“
Međutim, kada je zatim stigao u Njujork po diplomatskim poslovima, Kapablanka je naglo promijenio mišljenje i izjavio da Aljehin koristi meč kao izgovor da pobjegne iz Evrope. Ali, kako se ispostavilo, Aljehin je to mogao učiniti i bez kubanske vize: prema njegovim riječima, imao je „američku i portugalsku vizu“ i u julu „savršeno je mogao doći u Portugal“.
O Kapablankinoj izjavi u Njujorku Aljehin je saznao tek u martu 1941. godine, kada je stigao u Lisabon… Ali nema zla bez dobra! Da nije želio da se objasni, pravi razlog njegovog odlaska iz Marseja prošlog ljeta ostao bi nepoznat.

U pismu „Njegovoj Ekselenciji ministru Kube“ (Lisabon, 8. april 1941), objavljenom u maju u časopisu Chess, Aljehin je objasnio razloge zbog kojih ga je tokom ljeta 1940. godine primoralo da se vrati iz Marseja u okupirani Pariz.
Pismo, napisano na francuskom jeziku i datirano 8. aprila 1941, objašnjava da je jedan od razloga Aljehinovog povratka u Pariz bila tri sedmice duga odsutnost odgovora konzula u Marseju na telegram od 23. jula, zbog čega nije znao „kakva je bila reakcija gospodina Kapablanke“. Drugi – i za Aljehina mnogo značajniji – razlog bio je… mislite da je njegov uzrast, o kojem piše Olsen? Niste pogodili.
Aljehin: „U međuvremenu gospodin Kapablanka izjavio je njujorškoj štampi: 1) da moj prijedlog smatra ‘izgovorom’ da dobije vizu za izlazak iz Francuske. (…) 2) Gospodin Kapablanka je pogriješio u procjeni ‘izgovora’ mog postupka: demobilisan po zakonu nakon primirja i sa američkom i portugalskom vizom u rukama, savršeno sam mogao doći u Portugal u julu prošle godine, što sam i učinio sada. Spriječile su me sasvim druge okolnosti: saznao sam da je moja imovina u Normandiji opljačkana od strane izbjeglica tokom masovne emigracije u junu, a zatim konfiskovana od okupacijskih vlasti. Kada sam to saznao, bio sam primoran da se vratim u Pariz.“
Ispada da, da nije bilo zabrinutosti za sudbinu zamka kod Dieppa, koji je Aljehin smatrao „svojom imovinom“, on bi mirno, bez obzira na svoje 47 godina, mogao otići u Portugal još ljetos 1940… Prokleti zamak! Da njega nije bilo, ne bi bilo ni tih nesretnih članaka „Arijski i jevrejski šah“ u njemačkim okupacionim novinama „Pariser Zeitung“. Jer, kako je Aljehin objasnio u intervjuu za „News Review“ (23. novembra 1944), morao ih je „napisati“ kako bi „dobio dozvolu za odlazak u Portugal i Ameriku“. Sudeći po tome što se Aljehin pojavio u Lisabonu ujutro 22. marta, usred objave članaka (18–23. marta 1941), oni zaista liče na „naknadu“ za dozvolu za odlazak. Rok njegove prošlogodišnje vize istekao je već u januaru, kada je Aljehin pokušao prvi put da ode u Portugal: „Aljehin je imao potrebne vize, i prošle sedmice je već krenuo na jug da bi stigao u Lisabon. Međutim, u Iruni (grad u Španiji, na granici sa Francuskom) su ga poslali nazad u Pariz, gdje se nakon [Prvog] svjetskog rata nastanio svjetski prvak. Rok njegove portugalske vize istekao je“ („Pariser Zeitung“, 23. januara 1941).
U istom intervjuu za „News Review“ Aljehin je rekao da su njegovi „čisto naučni“ (purely scientific) članci bili prepisani od Nijemaca, i objasnio zašto Grace Wishar nije otišla s njim: „Njegova supruga, koja je trebala da mu se pridruži kasnije, ostala je u pokušaju da spasi svoj zamak u Saint-Aubin-le-Cauf, nedaleko od Dieppa, prodajući ga pod zaštitom američke ambasade. Nijemci su gospođi Aljehin odbili izlaznu vizu, i od tada, dodao je dr. Aljehin, ‘naučno su opljačkali njegov dom’“.
Intervju je bio preštampan u „British Chess Magazine“ (br. 12, 1944), i uskoro je urednik časopisa dobio pismo od Johna J. Hannaka iz New Yorka. Prezime mi je bilo poznato, ali ime? Ispostavilo se da je to onaj Jacques (Johann J.) Hannak, autor sjajnih knjiga o Štajnicu („Der Michel Angelo des Schachspiels“, 1936) i Laskeru („Biographie eines Schachweltmeisters“, 1952). Nakon anšlusa Austrije (1938) Žak Hannak je bio uhapšen i više od godinu dana držan u koncentracionim logorima Dachau i Buchenwald. Kasnije mu je pošlo za rukom da emigrira u New York – preko Brisela, Pariza i Lisabona, i tokom rata je živio u SAD, blago amerikanizujući svoje ime… Usput, posljednji put je Žak Hannak sreo Aljehina u martu 1941. u Lisabonu: „Prvo što mi je rekao bilo je: ‘Pa, šta mislite o svom dobrom prijatelju Eveu? On sarađuje s Nijemcima, a ja sam upravo pobjegao iz Francuske da ne bih imao posla s Njemcima, iako su mi tamo ostali zamak i dolari. Spreman sam da igram za titulu svjetskog prvaka s ruskim velemajstorom Botvinikom ili Jevrejinom Reševskim. Već imam kubansku vizu u džepu, a odatle ću u New York. Uskoro ćemo se tamo sresti’“ (iz knjige „The Hague-Moscow 1948: Match/Tournament for the World Chess Championship“).
Iako je pismo vrlo oštro, Julius Dumont ga je objavio „bez ikakve sumnje“ (br. 2, 1945). Ali je u komentaru primijetio da „nakon (istaknuto od njega – S.V.) objave članaka dr. Aljehinu je dozvoljeno da se pridruži supruzi u Centralnoj Evropi“. Ali koja je tu veza: članci su napisani u martu, a supruzi se „pridružuje“ u septembru, na turniru u Minhenu? I kako su Nijemci uopšte mogli odbiti američkoj državljanki vizu, ako Njemačka objavljuje rat SAD tek u decembru 1941…
„Dragi gospodine! S krajnjim nezadovoljstvom i ogorčenjem pročitao sam „Intervju s dr. Aljehinom“ u decembarskom broju vašeg časopisa. Vama „prija ton intervjua“, i smatrate ga „ne lišenim dostojanstva“. Bijedni dr. Aljehin, u njegovoj glavi nema ničega osim brige za sudbinu svoje voljene supruge. Svi koji znaju situaciju, reagovaće na takvu tvrdnju glasnim smijehom, a vi, siguran sam, pripadate onima koji znaju. Na svoju nesreću, gospodin Aljehin sam otkriva pravi razlog svoje zabrinutosti: ostavio je suprugu 1941. godine u Francuskoj s ciljem da dobije dolare u zamjenu za njen zamak. Možda su svi njeni problemi počeli od trenutka kada su nacisti saznali šta se dešava s tim zamkom. Ako je sve bilo po zakonu, neka gospodin Aljehin objasni kako je bilo moguće da Njemci, tražeći u proljeće 1941. kompromis s Velikom Britanijom i Sjedinjenim Državama da napadnu Rusiju, smiju silom zadržati američku državljanku gospođu Aljehin i ucjenjivati njenog muža? Spreman sam da priznati nacistima svaki zločin, ali oni nisu budale. Sama američka državljanka za njih nije predstavljala nikakvu vrijednost. U stvarnosti, njih je zanimao samo biznis, a to je procedura razmjene dolara za zamak.
I tu se pojavljuju „dva besmislena članka“ Aljehina (Aljehin također piše o dva, ali u „Pariser Zeitung“ je šest članaka – svi su numerisani; moguće je da je to šest dijelova jednog članka). Njemci u tom trenutku nisu isticali svoje rasne teorije, jer su se još uvijek nadali privući Englesku u saradnji protiv Rusije. Zato je malo vjerovatno da su falsifikovali Aljehinove članke, i malo je vjerovatno da su im uopće trebali takvi članci. Ali ako bi ih neko ponudio Njemcima, onda – red, hajde da objavimo. Članci su ponuđeni, i nije bilo potrebe za bilo kakvim falsifikovanjem!
Na nesreću dr. Aljehina, to nije uspjelo, i Njemci, usprkos pokazivanju dobre volje od strane gospodina Aljehina, „naučno su opljačkali njegov dom“. I, gospodine uredniče, imate još mnogo razloga da se divite ovom čovjeku, „ne lišenom dostojanstva“. Sa svim njegovim duševnim iskustvom, sa svim njegovim neostvarenim snovima da se ponovo sjedini sa svojom dragom suprugom, sa stalnim nacističkim užasom nad njegovom glavom, gospodin Aljehin je uspio, kako s ponosom tvrdi, da osvoji gotovo desetinu turnira zaredom na teritorijama pod kontrolom nacista. Zapanjujuća duševna nepokolebljivost, istinski filozof-stoik.
Ne želim nastaviti istragu tih čarobnih bajki. Ali predlažem da francuske vlasti same riješe čitav ovaj slučaj. Gospodin Aljehin ima vrlo jednostavan način da se opravda i očisti svoje ime. Dozvolite mu sada da se vrati u Francusku. Više nema prepreka. Njegova zemlja i njegova supruga čekaju gospodina Aljehina. Hic Rhodus, hic salta (doslovno s latinskog: ovdje Rodos, ovdje skoči; tj. dokaži svoje riječi ovdje i sada).
Posljednja riječ vama, gospodine uredniče. Naravno, nemate hrabrosti da objavite ovo pismo. Dakle, ovo je ništa više nego privatni razgovor. Ali dajem vam dobar savjet: ne bacajte sjenku na slavnu istoriju časopisa „British Chess Magazine“, kojem sam se divio skoro četrdeset godina. Zar „duh Minhena“ još živi u Velikoj Britaniji? (…) Aljehin za mene – ništa, samo simbol. Ali ono kako Velika Britanija osjeća i misli za mene je sve, jer to ima odlučujući značaj za budućnost Evrope. Ovo je glavni razlog zbog kojeg je vaš urednički komentar i vaš intervju s Aljehinom natjerao da osjetim bol i za vas, i za šah, i za cijelu našu međunarodnu šahovsku zajednicu.
Iskreno vaš,
John J. Hannak
15. januar 1945″
(Nastaviće se)