
Moskva, 2014.
***********
Dobili su ga „dječijim“ kaznama za to vrijeme — sedam godina logora; činjenica da je brat njegove žene još 1915. godine (!) otputovao u Ameriku, bila je samo nepotreban dodatak u slučaju Jone Bronštajna. Njegovom jedinom sinu tada još nije bilo ni četrnaest godina.
U pismima iz logora otac je pisao:
„Dragi sine Deviku! Prvo, da nikada ne zaboraviš da za to što si uspio da se istakneš kao šahista, duguješ ne toliko svojim sposobnostima, koliko sistemu sovjetske vlasti, koji ti je dao te mogućnosti kroz organizaciju Dvoraca pionira, dao ti je talentovane učitelje… Pišem ti ovo da bi čuvao Vlast Sovjeta kao zenicu oka…“
Usprkos očiglednoj činjenici da je prepiska bila cenzurisana, s čim je svaki zatvorenik morao da računa, u ovim redovima ne čujem prisilu ni dodvoravanje.
Zaista, samo pod sovjetskom vlašću Jona Bronštajn je sa porodicom mogao da se preseli u glavni grad Ukrajine, a i mogućnost da njegov sin pohađa Kijevski Dom pionira, gdje se razvio njegov izvanredni talenat, pojavila se tek nakon revolucije.
Devikova majka je često ponavljala da je u zemlji sve u redu, da je za svog vijeka preživjela devet pogroma, a da ih za vrijeme sovjetske vlasti nije bilo, da su Jevreji dobili mogućnost da žive u velikim gradovima i nesmetano stiču visoko obrazovanje.
Godine 1941, na proslavi petogodišnjice šahovskog kluba Kijevskog doma pionira, Marija Davidovna je s uvjerenjem govorila: iz sina će izrasti dostojan građanin SSSR-a (muž joj već tri i po godine provodi u logoru, ali — greške se, naravno, uvijek dešavaju).
I otac i majka Devika držali su se tada raširenog mišljenja da drug Staljin ne zna sve. U decembru 1949. godine Devik je pobijedio na blic-turniru u čast 70-godišnjice vođe, i sjećao se koliko je otac bio srećan kada mu je poklonio nagradu — sat sa ugraviranim dragocjenim imenom.
U logoru je Jona Bronštajn gladovao, obolio od skorbuta, izgubio oko, ali je preživio i bio pušten. Dobio je zabranu boravka u velikim gradovima, pa se nastanio u podmoskovskom Podolsku, ali se, čim je imao priliku, pojavio s logorskom torbom u Moskvi — pravo u Kijevsku gostinicu kod svog već slavnog sina, koji je tada igrao na prvenstvu Sovjetskog Saveza u šahu.
(Zanimljivo je da je u Podolsku jedno vrijeme mlinom upravljao i drugi Bronštajn — otac jednog od vođa Oktobra, Lava Davidoviča Trockog, ali to je, naravno, bilo još početkom dvadesetih godina.)
Godine provedene u logoru nisu promijenile karakter Jone Borisoviča: za vrijeme Devikovog meča za svjetsko prvenstvo protiv Botvinika 1951. godine, dolazio je više puta u Moskvu, prisustvovao partijama i sastancima sinovljevog trenerskog tima.

Znao bi da plane, da sekundantima kaže pred visokim funkcionerima Dinama: „glupostima se vi bavite“, pa zalupi vratima i izađe iz prostorije.
Kad bi popio malo vodke, postajao bi pričljiv, ne mareći za to u kakvom se društvu nalazi. Devik se sjećao da je otac, koji je volio da razgovara i raspravlja, znao da započne priču: „a kod nas u logoru…“, ne primjećujući zabrinute poglede koje mu je upućivala supruga.
(Nastaviće se)