Aljehin (83.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Moguće je da su određenu pometnju u Aljehinovo raspoloženje unijele i promjene u ličnom životu. Još u maju 1933. godine, odmah po povratku s putovanja oko svijeta, prekinuo je sve odnose s Nadeždom Semjonovnom Vasiljevom, s kojom je bio u građanskom braku. Njihova zajednica trajala je osam godina i, vjerovatno, nije bila toliko čvrsta kako se činilo okolini. Nije nam poznato u čemu se tačno ogledala krhkost tog porodičnog ognjišta. Kod Aljehina, koji je uvijek težio domaćoj udobnosti, tada su, izgleda, postojali razlozi za naglu promjenu načina života.

Ovdje je, možda, odgovarajuće navesti riječi supruge jednog uglednog šahovskog aktiviste  SSSR-a, izgovorene u razgovoru s autorom knjige radi objašnjenja motiva razvoda jednog sada živućeg svjetskog šampiona:
„Nije svaka žena u stanju da bude supruga svjetskog šampiona u šahu, koji u potpunosti živi u drugom svijetu — i mislima i djelima, po posebnom rasporedu. A ona je obična žena koja želi da osjeti pažnju, da se druži s rodbinom i poznanicima, da ide u goste i prima goste, posjećuje pozorišta, izložbe… Muž je, međutim, stalno, ako ne za šahovskom tablom i knjigom, onda u mislima — analizira. Odvojen je od svega, naročito uoči, tokom i nakon takmičenja, a ona se nižu jedno za drugim. U putovanjima je neprekidno. Liježe u dva–tri sata noću i ustaje tek u podne.“

Provevši godinu dana bez supruge, Aljehin se oženio Grace Wishar, rođenom u Americi. U to vrijeme bila je udovica britanskog armijskog oficira, vlasnika plantaže čaja na Cejlonu, Archibalda Freemana. Vjenčanje svjetskog šampiona i Grace obavljeno je 26. marta 1934. godine u gradu Villafranca-sur-Mer, slikovito smještenom na Francuskoj rivijeri. Tome je prethodilo prilično dugo poznanstvo, jer su se prvi put sreli u septembru 1932. godine tokom turnira u Pasadeni, gdje je u lokalnom klubu Grace pokazala da je solidna šahistkinja. Imala je iskustva u dopisnim šahovskim takmičenjima, a kada je postala Aljehinova supruga, zajedno s njim učestvovala je u privatnim blitz-turnirima. Upravo je takav trenutak zabilježen na fotografiji snimljenoj u Pragu 1943. godine.

Grace je vodila muževu prepisku, davala savjete u svim poslovima i preuzela na sebe rješavanje svakodnevnih problema. Kada je Aljehin igrao na turnirima, supruga se uvijek nalazila pored njega. U njenom odsustvu obuzimali su ga razdražljivost i nestrpljenje.

Grace je duboko osjećala i dijelila interese muža; bilo joj je suđeno da postane posljednja saputnica života velemajstora. Po mišljenju istraživača Aljehinove biografije, on je u ženi tražio ne ideal ljepote, ne ljubavnicu, već majčinsku toplinu i brigu. Vjerovatno se time objašnjava što su sve Aljehinove saputnice bile starije od njega više od deset godina i, osim Anna-Lise Ruegg, bile udovice. U njihovom prisustvu osjećao se mirnije i sigurnije.

Krajem 1934. godine Aleksandar Aljehin je dobio novi izazov za meč za svjetsku titulu. Poslao ga je 35-godišnji holandski velemajstor Machgielis (Max) Euwe. Rezultati koje je pokazivao u prethodnim takmičenjima nisu ostavljali naročit utisak. U njegovom bilansu su bile pobjede na Hastingskim turnirima 1930–1931. i 1934–1935. (u oba slučaja ispred Capablance), podjela drugog–trećeg mjesta u Bernu i Zürichu, ali u poređenju s dostignućima drugih vodećih velemajstora djelovali su skromnije. Posebno blijedo izgledali su Euweovi rezultati u mečevima — od 9 dvoboja s najjačim protivnicima izgubio je četiri: od Aljehina 1926–1927, dva meča od Bogoljubova 1928. i 1928–1929, te od Capablance 1931. godine.

Na osnovu toga, svi šahovski autoriteti jednoglasno su davali neutješne prognoze za Euwea. Oni, kao i sam Aljehin, nisu uzeli u obzir mogućnost da holandski velemajstor, nazivan „genijem sistema“, napravi kvalitativni skok u svom stvaralaštvu. A Euwe tada, po marljivosti i umijeću da prikuplja iskustvo, teško da je imao sebi ravnog. Iskoristio je izvanredno potpunu kartoteku otvaranja uglednog šahovskog teoretičara, bečkog profesora Alberta Beckera, konsultovao se s majstorima i teoretičarima Ernstom Grünfeldom i Rudolfom Spielmannom, te angažovao kao trenere jednog od očiglednih pretendenta na svjetsku titulu Salo Flora i austrijskog majstora Hansa Kmocha. Kako se vidi iz navedenog, Max Euwe se temeljno pripremao za meč — svjetskom prvaku je bila suprotstavljena čitava grupa stručnjaka. Aljehin se, nasuprot tome, za meč zakazan za oktobar–decembar 1935. godine pripremao samostalno, bez ičije pomoći.

(Nastaviće se)