Autor: Jurij Šaburov
Po svedočenjima savremenika, Aleksandar Aljehin je uvijek ljubazno odnosio se prema kolegama, nije im uskraćivao savjet ni materijalnu pomoć.
Tako je, na primjer, velemajstor André Lilienthal u knjizi „Život šahu“ pisao: „O Aljehinu imam najbolji mogući utisak. Često sam ga posjećivao kod kuće. On je priređivao svojevrsne šahovske prijeme. Bez obzira na to koji je šahovski rang imao njegov gost, rado je s njim dijelio analize otvaranja, proučavao razne pozicije. Jednom je u ‘Pale-Royalu’ trebao da se održi zanimljiv blitz-turnir. Veoma sam želio da igram, ali su mi i dalje smetale hronične finansijske poteškoće. Saznavši za to, Aljehin je umjesto mene uplatio kotizaciju. Naravno, za novac svjetskog šampiona osjećao sam se obaveznim da igram dobro. Uspio sam i osvojio prvo mjesto. Kada sam, primivši nagradu, htio da vratim Aljehinu dug, on je odgovorio: ‘Ima vremena. Vratićeš kada postaneš majstor’.
Mnogo govori i izjava austrijskog velemajstora Ernsta Grünfelda: „Lično, Aljehin je bio veoma simpatičan čovjek, uživao je opštu naklonost, uvijek je bio spreman da da savjet svojim drugovima i nesebično je dijelio svoje znanje i iskustvo. Nisu o njemu uvijek pisali samo dobro, ali je činjenica da je Aljehin bio prijatna i osjećajna osoba“.
Ali pravih prijatelja Aljehin u emigraciji ipak nije imao. Možda zato što je imao prilično povučen karakter, a možda i zato što je bio neumoljiv za šahovskom tablom. Kada je igrao na turniru, prijateljski odnosi su padali u drugi plan i nisu ublažavali njegovu snažnu želju za pobjedom.
„Nepokolebljiva pažnja mora potpuno da izoluje igrača od spoljnjeg svijeta“, govorio je on o ponašanju šahiste tokom ozbiljne partije, i sam se pridržavao tog principa. Bez obzira na razliku u klasi, Aljehin sebi nije dozvoljavao ni trenutak opuštanja. Ta osobina ne samo neumornog borca, već u još većoj mjeri istinskog umjetnika, uvijek je bila prisutna u njegovim partijama.
„…Igra s Aljehinom zahtijevala je neprekidnu napetost“, pisao je G. Levenfiš. „Najmanje popuštanje pažnje — i Aljehin bi vas iznenadio novim taktičkim udarcem. Bogatstvo njegove fantazije bilo je zaista neiscrpno.“
Prisjetimo se krilatice Aljehina: „Kombinacija je duša šahovske partije.“ Strategija je za njega bila samo priprema za ostvarenje kombinacije. Ali s godinama je Aljehinov dar sazrio i izbalansirao se. U periodu San Rema (1930) i Bleda (1931) on je već bio potpun strateg, ali njegova fantazija je i dalje bila neiscrpna.
Aljehin je do savršenstva ovladao umijećem zbunjivanja protivnika. Na pitanje: „Kako vam uspijeva tako brzo da se obračunate sa svojim protivnicima?“ on je s punim pravom odgovarao: „Na svakom potezu ih primoravam da misle samostalno!“
Ali ovdje je važno naglasiti da Aljehin pri tome nije kršio zahtjeve pozicije, i u tome je bila njegova suštinska razlika u odnosu na Laskera.
Veličanstvene, rekordne pobjede Aleksandra Aljehina na turnirima u San Remu i Bledu, na Olimpijadi u Hamburgu, a da ne govorimo o njegovim prvim nagradama na manjim takmičenjima 1929–1931. godine, ostavile su ogroman utisak na javno mnjenje. Trijumfalni pohod prvog ruskog svjetskog šampiona, njegove blistave, efektne kombinacije koje su zapanjivale brzinom napada, kao i duboki, profinjeni manevri, koji su ponekad bili na granici sa studijama, izazivali su divljenje.
„…Igra Aljehina prožeta je suncem“, očarano je pisao S. Tartakover. „Kipteći energijom i nagao, on više nego ijedan drugi majstor oslikava raskošan procvat XX šahovskog vijeka, pri čemu je glavna karakteristika njegove igre neiscrpnost njegove šahovske fantazije, koja mu omogućava da vodi partije pod stalnim naponom od 1000 volti!!!
…Po svemu sudeći, tajna Aljehinove umjetnosti leži u nevjerovatnoj životnoj snazi koja ispunjava čitavo njegovo biće. Kakva mu je igra, takav je i on sam — plavokos i stasit, širokih ramena i ozbiljan. ‘Pobjeđujem, dakle postojim’ — tako bi se možda najbolje mogla okarakterisati šahovska filozofija Aljehina…“
(Nastaviće se)