Genna Sosonko: David Sedmi (3.nastavak)

Moskva, 2014.

***********

Neobičnost ličnosti Bronštajna ne može da se odredi običnim mjerilima. Reći da je on bio izuzetan igrač znači služiti se tautologijama: to zna svaki ko je makar u najmanjoj mjeri upoznat s njegovim stvaralaštvom. Teško je, govoreći o šahisti takvog kalibra, ne pokazati u čemu je bio velik, ali u slučaju Bronštajna meni, možda više nego kod bilo koga drugog, nedostaje tekst partija i dijagrama da bih pokazao ljepotu njegovih zamisli i let njegove mašte.

Dok sam živio u Sovjetskom Savezu, bili smo tek površno poznanici, razmijenivši par fraza u pres-centru turnira. Te fraze ne predstavljaju nikakvo posebno interesovanje, iako se nisu izbrisale iz moga pamćenja.

Pravo upoznavanje dogodilo se u Hastingsu (1975–1976), gdje smo se viđali svakodnevno, iako sam skoro svako veče provodio u šetnjama po obalnim šetalištima vjetrovitog primorskog gradića sa Viktorom Korčnojem, razgovori s Bronštajnom su takođe zauzeli dosta tog vremena.

Zatim je nastala pauza od čitavih desetak godina: Bronštajn nije igrao na turnirima u Zapadnoj Evropi, a meni je put u Sovjetski Savez bio zatvoren.
Ali od kraja osamdesetih redovno smo se viđali. Najprije u Holandiji, na turnirima „Interpolis“, u Amsterdamu na Donnerovom memorijalu, u Hagu na turnirima s kompjuterima. U Engleskoj, Belgiji, Francuskoj, gdje je igrao u klupskim takmičenjima i, naravno, u Moskvi, kada sam dolazio u postsovjetsku Rusiju.

Sjećajući se susreta s Davidom Ionovičem Bronštajnom, želio sam da govorim ne toliko o izuzetnom šahisti, koliko o čovjeku. Dobro znajući da je individuum — in/dividuum — nedjeljivo jedinstvo, pokušao sam ipak odvojiti izuzetnog šahistu od neobičnog čovjeka sa njegovim slabostima i kompleksima.

U osnovu knjige ušli su moji sopstveni razgovori s njim i uspomene onih koji su poznavali kijevskog dječaka po nadimku Malec. Nažalost, njih gotovo da više i nema.

Dajem riječ njegovim kolegama, njegovim ko-autorima, njegovim prijateljima i protivnicima. O njemu govore velemajstori koji su s njim igrali pedesetih godina — i njih se već može izbrojati na prste. Prisjećaju ga se i oni čiji je vrhunac došao u posljednjim decenijama prošlog vijeka. A i oni su odavno već veterani.

Prikazujem ga iz različitih uglova, povlačeći se na rastojanje i ponovo se približavajući iz različitih tačaka prostora. Pokušavam da objasnim motive njegovih postupaka.

Obično se sjećanja o izuzetnom čovjeku pišu pod uticajem gotove, sazrele legende. Legende i mitovi su nepobjedivi i — kao posljedica — ne traže dokaze. Ipak, meni je bilo stalo da istupim protiv dogmi, koje su već postale kanonske: pored partija Bronštajna postoji i legenda o Bronštajnu. Ne obraćajući pažnju na već stvoreni lik, trudio sam se da pokažem živog čovjeka, uklonivši sve površno i izmišljeno.

Dobrovoljno stavivši na svoja ramena tvrdu vlasenicu, nosio ju je s velikim zadovoljstvom, tako da se imidž mučenika, stvoren i brižljivo njegovan prije svega samim Bronštajnom, stopio s njim.
Taj lik on sam, njegova žena i ko-autori brižljivo su njegovali: original, čudak, disident. Oni su kanonizovali lik stradalnika i borca za „čisti“ šah, za ljepotu koja nestaje iz njih u korist rezultata.

Odlučio sam da pišem i o onome što su znali oni koji su se nalazili u njegovoj neposrednoj blizini, ali nisu se usuđivali da kažu ili napišu. Jer su uvijek imali u vidu: kako će na to gledati čovjek kojeg su obožavali.

Sadržaj njegovih posljednjih knjiga i intervjua pripada redu mitova i legendi, stvorenih uz njegovo aktivno učešće. U pokušaju da ih dešifrujem trudio sam se da se držim činjenica, ostavljajući pravo njihove interpretacije čitaocu, iako sam u svojim pokušajima da dam objašnjenje tako neobične ličnosti ponekad slijedio tinjanovski princip: „tamo gdje se završava dokument, ja počinjem“.

(Nastaviće se)