Autor: Jurij Šaburov
Pročitavši ove iskrene, duboko proživljene i istinski izmučene Aljehinove riječi, vjerovatno će mnogi čitaoci knjige s još većim razumijevanjem i poštovanjem gledati na veličanstvena dostignuća genijalnog ruskog šahiste, kao i na stvaralaštvo svih onih koji su svoj život posvetili šahovskoj umjetnosti.
U jesen su obnovljeni pregovori o meču za svjetsku titulu. Dana 8. oktobra, Kapablanka je poslao Aljehinu zvaničan izazov, ali je već 12. oktobra dobio odgovor da ga je pretekao Bogoljubov, čiji je izazov prihvaćen 28. avgusta i da će se meč s njim održati naredne godine.
U tom periodu Bogoljubov je već imao značajne uspjehe — prve nagrade na međunarodnim turnirima u Moskvi 1925. godine, u Berlinu 1926, u Hamburgu 1927, zatim u Kisindženu i Berlinu 1928. godine, kao i niz nagrađenih plasmana na drugim takmičenjima. Te 1928. godine pobijedio je i u prvom i u drugom meču protiv Evea, iako tijesno — s razlikom od jednog poena.
Pripremajući se da brani svoju titulu u meču s bilo kojim potencijalnim izazivačem, Aljehin je pažljivo pratio nastupe Bogoljubova i Kapablanke, analizirao njihove partije i, na zahtjev novinara, iznosio svoje mišljenje. U njegovim odgovorima nalazilo se mnogo zanimljivih i poučnih zapažanja.
Tako je u intervjuu za jedan francuski list, koji je odmah potom prenio i engleski časopis British Chess Magazine, Aljehin, između ostalog, govorio o značaju psihologije u šahu:
„U šahu je psihologija faktor od izuzetne važnosti. Svoj uspjeh u meču s Kapablankom dugujem, prije svega, svom psihološkoj nadmoći. Kapablanka je, s druge strane, igrao oslanjajući se gotovo isključivo na svoje bogato intuitivno nadahnuće.
Uopšte, prije početka partije treba veoma dobro poznavati svog protivnika: tada partija postaje pitanje živaca, individualnosti i sujete — a upravo sujeti u borbi pripada izuzetno značajna uloga…“
NEMA RAVNIH
Šahovski svijet s nestrpljenjem je očekivao nastupe novog svjetskog prvaka na turnirima. I oni su ubrzo uslijedili — jedan za drugim. Bio je to niz briljantnih pobjeda, uz nadahnutu igru koja nije imala ravnu među partijama bilo kog drugog šahiste. U periodu od 1929. do 1934. godine Aleksandar Aljehin dostigao je istinski vrhunski nivo — kako po sadržaju svojih partija, tako i po sportskim uspjesima.
Početak duge serije nastupa šampiona zabilježen je tokom ljeta 1929. godine, na malom turniru u američkom gradiću Bredli-Biču. Tamo je Aljehin odigrao 9 partija, od kojih je 8 pobijedio, a jednu remizirao. Drugo mjesto osvojio je L. Štajner, sa zaostatkom od jednog i po poena, a iza njega su se plasirali američki majstori.
Nakon turnira, Aljehin je održao niz simultanki u Njujorku, Čikagu, Sinsinatiju i Milvokiju, a zatim posjetio filmski studio u Holivudu. Tamo su zapazili glumačke sposobnosti svjetskog prvaka i ponudili mu da se pojavi u filmu Zločin crnog oficira, po istoimenom romanu tada popularnog američkog pisca Van Dajna. Aljehin je trebalo da igra ulogu šahovskog majstora s naglašenim akcentom. Pristao je, ali iz nekog razloga do realizacije tog dogovora nije došlo.
Boravak Aljehina u Holivudu zabilježen je na fotografiji na kojoj je prikazan zajedno s glumicom Rene Aderé i režiserom Fredom Niblsom. Fotografija je objavljena u listu Ilustrovana Rusija 10. avgusta 1929. godine.
Uoči leta iz Los Anđelesa za San Francisko — koji je u to vrijeme trajao tri i po sata — neko je predložio Aljehinu da održi simultanku iz aviona. Šampion je pristao. Nalazeći se u vazduhu, igrao je putem radija protiv sedam protivnika — neki su bili u Los Anđelesu, a neki u San Francisku.
Iz Sjedinjenih Američkih Država, Aljehin je krenuo na turneju po gradovima Meksika, nakon čega se vratio u Evropu.
(Nastaviće se)