Autor: Jurij Šaburov
Kasnije se tih susreta prisjećao poznati pozorišni reditelj Mihail Čehov u svojoj knjizi „Put glumca“. U to vrijeme bio je u fazi razmišljanja zbog neizvjesnosti svojih budućih umjetničkih planova. Dakle, riječ ima nećak Antona Pavloviča Čehova:
„Šah je bilo jedino što me tada zaokupljalo. Posjećivao sam turnire u Parizu, učestvovao na simultankama Aljehina i Bernštajna, dolazio kod Aljehina u goste i s oduševljenjem pratio njegovu igru s Bernštajnom u prijatnoj porodičnoj atmosferi.
Ličnost Aljehina me je već odavno interesovala. Njegova nervoza me zapanjivala. Njegovi prsti, na primjer, uvijek su lako uzimali figuru sa table, ali je nisu uvijek mogli lako pustiti: figura bi poskakivala u njegovoj ruci i nije htjela da se od nje odvoji. Gotovo kao da ju je stresao s prstiju.
Kada bi on i Bernštajn diskutovali o nekoj šahovskoj kombinaciji ili analizirali položaj, bukvalno sam se smijao gledajući kako figure lete po tabli dok se ne zaustave (ličilo je na mali ping-pong), i kako su obojica maestara istovremeno govorila i istovremeno zaćutala kad bi problem bio riješen.“
Bježeći od teških misli izazvanih prekidom kontakata s Otadžbinom, Aljehin je gotovo čitavu 1928. godinu posvetio radu na dvije knjige: „Na putu ka višim šahovskim dostignućima“ (1924–1927), u koju su ušle i sve partije meča s Kapablankom, i „Međunarodni šahovski turnir u Njujorku 1927“, koji je autor smatrao prologom borbe za svjetsku titulu. U tim djelima Aleksandar Aljehin se pokazuje kao jedan od najboljih komentatora i vrhunski šahovski pisac. Njegove nove knjige bile su svojevrsni nastavak prethodne dvije.
U septembru je nastupio u Bernu. Simultanka protiv 30 najjačih lokalnih šahista donijela mu je 25 pobjeda, 2 poraza i 3 remija. Sljedećeg dana Aljehin je igrao istovremeno tri partije s majstorima — dvije je dobio, a jednu izgubio.
U to vrijeme u knjižarama Pariza i drugih gradova pojavila se novina koja je izazvala veliko interesovanje kod šahovskih entuzijasta. Bila je to zbirka problema i studija F. Lazara s predgovorom A. A. Aljehina. Osim laskave ocjene knjige, koju je francuski kompozitor zaslužio, u članku je izneseno — i to je najzanimljivije — Aljehinovo opšte mišljenje o šahovskoj kompoziciji. Toliko je zanimljivo da se vrijedi upoznati bar s njenim fragmentima:
„…Većina šahovskih praktičara razumije čar kompozicije, koju nazivaju ‘poezijom šaha’; mnogi od nas pokušali su da se oprobaju u toj oblasti, ali rijetki su postigli uspjeh: Reti, Pšepjurka, Tajhman, Šlehter…“
„…Uprkos privlačnosti ideje stvaranja u oblasti kompozicije, sam nisam stvorio ništa što bi bilo vrijedno pažnje…“
„…I ipak — ponavljam to — volim samu ideju kompozicije, sviđa mi se mogućnost da stvaram sam, ne bivajući obavezan, kao u partiji, da svoje planove podređujem planovima drugog lica, mog protivnika, kako bih stvorio nešto vrijedno.
Oh, taj protivnik, taj nesretni pomagač, čije se shvatanje ljepote gotovo uvijek razlikuje od vašeg, i čija su sredstva (snaga, mašta, tehnika) često suviše nedovoljna da bi vam zaista pomogao! Koliko prepreka on postavlja stvaralačkom majstoru-umjetniku — ne samo na putu ka pobjedi, već i — i to je najvažnije — na putu ka stvaranju nečeg vrijednog.
Kako je bolno osjećati — osjećanje potpuno strano svakom umjetničkom ili naučnom radu — da su vaša misao i vaša mašta okovane — po samom poretku stvari — mišlju i maštom drugog čovjeka, vrlo često osrednjeg, i uvijek drugačijeg od vas.
I kako slabo zvuči prigovor koji nam često upućuju kad se žalimo: da mi navodno doživljavamo sportsko zadovoljstvo, koje kompozitori ne poznaju. Ali to zadovoljstvo u stvarnosti je samo otkup za pretjerane, nesrazmjerne uloženom trudu napore našeg nervnog sistema i uma, izazvane samom situacijom (mečevi, turniri) — što kompozitorima nije poznato.
Zatim, prisjetimo se i ne krijmo od laika tužnu istinu o tome koliko je velikih umjetnika šahovske igre (na primjer, Morfi, Štajnic, Pilsberi, Minkvic i drugi) bilo pogođeno duševnim oboljenjima, dok u analima šahovskih kompozitora takvi slučajevi nisu zabilježeni…“
„…U svijesti svakog majstora odvija se tiha drama u procesu šahovske borbe, kojoj nema primjera ni u jednom drugom umjetničkom izrazu, drama koju obilježava stalni sukob između stvaralačke ideje, koja teži beskonačnom, i težnje protivnika da je opovrgne…“
(Nastaviće se)