Autor: Jurij Šaburov
Ali ova drama imala je svoj uvod, o kojem, iz nekog razloga, ni jedan istoričar šaha ni novinar ne govori. Naime, nešto slično na račun Aljehina bilo je izrečeno od strane Izvršnog biroa Svezavezne šahovske sekcije još 14. decembra 1926. godine.
Tog dana, Biro je na vanrednom zasjedanju razmatrao pismo J. D. Bogoljubova o njegovom istupanju iz sovjetskog državljanstva, podneseno 12. decembra predstavništvu SSSR-a u Berlinu. Podsjećam da je još 1914. godine bio interniran u gradu Triberg-im-Švarcvald, gdje se oženio ćerkom lokalnog učitelja i ostao da živi u Njemačkoj. Bogoljubov je nastupao na međunarodnim turnirima kao predstavnik te zemlje. Godine 1924. došao je u SSSR, učestvovao na nizu takmičenja, postao 1924. i 1925. godine prvak Sovjetskog Saveza, a osvojio je i prvu nagradu na Moskovskom međunarodnom turniru 1925. godine.
Krajem 1925. godine Bogoljubov se, zbog porodičnih i materijalnih razloga, vratio u Triberg-im-Švarcvald, gdje je i živio sve do smrti (18. juna 1952. godine). Naizgled, jedna sasvim razumljiva, svakodnevna životna situacija.
Šta je, dakle, odlučilo Izvršno biro 14. decembra 1926. godine povodom izjave J. D. Bogoljubova?
Evo nekoliko odlomaka iz tada donesenog rješenja, koje se, između ostalog, ticalo i A. A. Aljehina:
Rješenje
Izvršnog biroa
Svesavezne šahovske sekcije
O J. D. Bogoljubovu…
…Izvršni biro donosi rješenje:
Šahovska sekcija je gledala i gleda na šah kao na sredstvo kulturnog uzdizanja masa i principijelno je težila da preuzme i iskoristi sva profesionalna dostignuća buržoaske kulture, uključujući i u oblasti šahovske umjetnosti.
Međutim, Šahovska sekcija nikada nije posmatrala šah samo kao čistu umjetnost — a još manje samo kao sport — i istu takvu strogu principijelnost zahtijevala je od svih svojih članova i organizacija.
Zato nije smatrala mogućim da ulazi u bilo kakve pregovore s Aljehinom o njegovom učešću na međunarodnom turniru u Moskvi, smatrajući tog majstora tuđim i neprijateljskim elementom prema sovjetskoj vlasti…
Dakle, još tada, 1925. godine, prilikom sastavljanja spiska učesnika Moskovskog međunarodnog turnira, Aleksandar Aljehin bio je već svrstavan među neprijatelje sovjetske vlasti!
U završnom dijelu dokumenta navodi se:
Polazeći od svega izloženog i smatrajući da je građanin Bogoljubov, krenuvši stopama Aljehin a i postavši ne prvi, a možda ni posljednji renegat u ovoj oblasti, sam sebe stavio izvan redova šahovske organizacije SSSR —
Šahovska sekcija donosi odluku:
- Oduzeti građaninu J. D. Bogoljubovu titulu šahovskog šampiona SSSR-a;
- Isključiti građanina J. D. Bogoljubova iz članstva organizacije SSSR-a.
Sumirajući upoznavanje s ovim dokumentom, mora se priznati da Aleksandar Aleksandrovič Aljehin nije u januaru 1928. godine, nakon neke rečenice izgovorene na banketu, već mnogo ranije — još ljeta 1925. godine — od strane rukovodilaca Svesavezne šahovske sekcije bio proglašen neprijateljem. Oni su još tada odbacili genijalnog ruskog velemajstora, umjesto da pokušaju da uspostave kontakt s njim i pronađu načine za saradnju i povratak u otadžbinu. Aljehin je, bez sumnje, znao za to rješenje Izvršnog biroa još početkom 1927. godine, iz sovjetskih šahovskih časopisa u kojima je ono bilo objavljeno.
Ipak, zlonamjeran članak Kriljenka i gorko, nadasve neočekivano pismo brata bacili su Aleksandra Aljehina u očaj. Činilo se da sada definitivno gubi nadu da će se ikada vratiti u otadžbinu. Nešto se u njemu slomilo, povukao se u sebe, i slava svjetskog šampiona, koja ga je još juče obasjavala, sada je izblijedjela.
Pomiriti se s gubitkom svih veza s Rusijom bilo je bolno. Da bi izdržao, Aljehinu je bila potrebna neka duhovna oslonac. I ona se, možda prividna, pojavila — ne bez pomoći Osipa Bernštajna. Emigriravši iz Rusije početkom 1920. godine, on je već pet godina živio u Parizu i, radeći kao pravni savjetnik u ogranku jedne njemačke firme, stekao ugled među advokatima.
Aljehina i Bernštajna povezivalo je mnogo toga, a prije svega — izražen stvaralački odnos prema šahu. Proveli su mnoge sate za šahovskom tablom, i u Moskvi, i u Parizu. Osim šaha, vezivali su ih i zajednički profesionalni interesi: obojica su imali naučni stepen doktora prava. Međutim, dok je za Bernštajna advokatska praksa bila osnovni izvor prihoda, Aljehin se potpuno posvetio šahu.
Vjerovatno je početkom maja 1928. godine, po inicijativi Bernštajna, između njih došlo do povjerljivog razgovora. Osip Samojlovič je rekao da je, tragajući za „druženjem s kulturnim, obrazovanim Rusima koji stoje iznad svih partijskih razlika“, odlučio da pristupi masonskoj loži „Astreja“, nazvanoj po starogrčkoj boginji pravde.
Iako rastrzan sumnjama, Aljehin je ipak odlučio da slijedi Bernštajnov primjer. On je popunio prijavni formular za prijem u ložu 14. maja, a Aljehin — tek uoči samog obreda primanja među masone, 21. maja.
-Nastaviće se-
Ako želite da pročitate sve prethodne nastavke u jednom fajlu:
https://sah-mat-lista.blogspot.com/2025/07/aljehin.html