Bobi Fišer. Legenda. Život i partije najvećeg šahovskog genija (30.nastavak)

F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija

Moskva 2012

Na tom turniru Fišer se pojavio u novom izdanju: nosio je odijela, a imao ih je čak šest različitih modela. Njegov stil igre prošao je kroz ozbiljno brušenje, i ovoga puta njegova partija s Taljem završila se remijem, pri čemu je Bobi bio veoma blizu pobjede. Na dan kada su se dijelile nagrade, 17-godišnji Fišer odlučio je da se našali s tadašnjim svjetskim prvakom. Evo kako događaje opisuje novinar Bjelica:

— Bobi se u Njemačkoj oblačio veoma elegantno, ponekad je čak stavljao i blistavo čisti šešir, ali njegovo neumoljivo nastojanje da pobijedi u svakoj partiji dodatno je podsticala želja da se osveti Talju za onih 4:0 u Bledu. Ali partija među njima završila se remijem, i po njenom završetku Bobi je rekao Talju: „Moram da priznam, vi dobro igrate šah.“ Na što je Talj odgovorio: „Prvi put čujem od vas takvo priznanje“, i odmah dodao: „Ali sam siguran, da ste izgubili, rekli biste da igram genijalno.“

Na ceremoniji zatvaranja putevi Amerikanca i Rusa opet su se ukrstili:
— „Izvinite, Miša, dajte mi vaš dlan, hoću da vam pročitam budućnost.“
Talj se, smijući se, povinovao Bobijevoj molbi, a on je izgovorio:
— „Dlan mi govori da će sljedeći svjetski šampion biti Amerikanac.“ (Oni oko njih su prasnuli u smijeh).

Ali dosjetljivi Rus nije se sporo snašao u ovoj blic-diskusiji:
— „Slušaj, Vilijame“ (obratio se Talj velemajstoru iz SAD Lombardiju), „moje čestitke, izgleda da ćeš ti biti svjetski šampion.“ (smijeh se pojačao).

Po povratku u SAD Fišer je doživio još jedan udarac sudbine. Uprkos svim naporima majke Regine da povrati sinovo povjerenje, odnosi među njima ostali su na ledenoj tački. On joj nikada nije oprostio one godine kada nije mogao da se sretne sa svojim pravim ocem, a njene dobre namjere nisu nadoknadile odsustvo očeve ljubavi. Možda zato, iako oni sami o tome nisu razmišljali, majka i sin ubrzali su trenutak donošenja jedne odluke.

— „Dobro, Bobi, ti si pobijedio“ — rekla mu je Regina jedne večeri, kada su zajedno, uključujući i Džoanu, gledali televiziju, čekajući večeru.

Bobi je ćutao, sjedeći nepomično pred ekranom, iako su njegove uši čule svaku riječ koju je majka izgovorila.

— „Jasno je da se ti nećeš promijeniti, i da meni neće poći za rukom da utičem na tvoj odnos prema meni. Zato, poslušaj i dobro zapamti što ću ti reći. Ja sam bila, jesam i biću tvoja majka! Sa greškama i pobjedama, ali ja sam ta koja je bila pored tebe od dana kada si se pojavio na svijet.“

Gotovo u suzama, prekidanim glasom, Regina je završila rečenicu:
— „Može se desiti da tebi više nikada ne pođe za rukom da me vidiš, sutra startuje Marš mira i mi polazimo u Rusiju. Ne mislim da ću se vratiti u ovu zlu zemlju.“

Plavokosa ljepotica Džoana, koja je sjedila sa strane, malo u sjenci, plakala je od majčinih riječi, a suze su bile još snažnije na pozadini bratove pokazne ravnodušnosti. Zato je nepodnošljivost situacije djelovala još oštrije…

— „Mislim da je došlo vrijeme da mislim i na sebe. Ne mogu više ovdje živjeti, pokušavajući da sačuvam porodicu“ — i nakon dubokog uzdaha dodala je: — „Ti odlaziš, mama, otići ću i ja. Imam dečka, zove se Rasel Targ, i zaprosio me je. Gotovo, odlučeno. Živjećemo u Kaliforniji.“

Dvije žene, majka i ćerka, zagrlile su se i zajecale, ne znajući da li da se raduju ili da tuguju. Bobi, koji je stajao na metar udaljen od ove porodične scene, ćutao je, duboko zamišljen, prevrćući u glavi varijante koje su bile poznate samo njemu. U njegovom mozgu pripremao se novi plan borbe za šahovskom tablom života; od te večeri Bobi postaje gospodar svoje sudbine. Više se ne oslanja na pomoć porodice. Živjeće sam, živjeće kao pustinjak.

Porodična kriza je, možda, još više usmjerila Fišera na šah. Genijalna igra postala je utočište, ali je istovremeno ometala njegov razvoj kao ličnosti. Verovatno je zato, kada su mu kolege govorile da je šah sličan životu, on ih brzo ispravljao: „Izvinite, šah… to je sam život.“

Nakon odlaska majke sa sestrom, činilo se da Bobi uživa u samoći; pretvorio se u pustinjska, izbjegavao ljude. Njegov dom postao je hram šaha. Šahovske figure i table bile su svuda — u spavaćoj sobi, kuhinji i kupatilu, na njima su stajale važne pozicije u iščekivanju novog poteza. Na svaki od tri preostala kreveta u kući Fišer je postavio šahovsku tablu. Igrao je šah po 14 sati dnevno.

— „Dajem šahu 98% svoje mentalne energije“ — govorio je sa strašću.

U ovom neurednom domu svaki uređaj postajao mu je pomoćnik. Radio-prijemnik postao mu je najbolji prijatelj.

Neodvojiva dvojka, on i radio, pravili su duge šetnje ulicama Njujorka. Dok je njegov um na svakom koraku rješavao apstraktne jednačine igre, uši su mu upijale taktove rok-en-rola. Samo muzika, kuglanje, stoni tenis i hiromantija mogli su ga na kratko odvratiti od šaha.

(Nastaviće se)