Aljehin (66.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Na ishod meča reagovala je štampa iz čitavog  svijeta. Stil u kojem je Aljehin odnio pobjedu izazvao je zaprepašćenje. Bio je kao da je isti kao ranije, a ipak nov, poznat i nepoznat u isto vrijeme. Neki poznavaoci su u njemu čak prepoznavali osobine stilа Kapablanke. U stvarnosti, Aljehin se nije ni u čemu odrekao svojih šahovskih principa, svog kombinacionog stila, u kojem su bile vidljive napredne ideje ruske, čigorinske škole. On ih je samo prilagodio najtežim zadacima koje je preuzeo na sebe u istorijskom meču.

U meču su se sudarile dvije različite psihološke ličnosti. Ako su na Kapablanku neuspjesi u meču djelovali depresivno, Aljehin je, naprotiv, poslije poraza uvijek počinjao da igra jače, inicijativnije. Ta izuzetno rijetka psihološka osobina bila je prisutna kod njega još od mladosti. Njegova igra je posebno dobijala na snazi prema kraju svakog takmičenja. Aljehin je čitavom svojom psihologijom predstavljao idealni tip šahovskog borca.

Novine su isticale izuzetno napet karakter borbe, očiglednu nadmoć Aljehina, koji je uspio da savlada protivnika s prednošću od tri poena. Pri tome nije prošla nezapaženo ni sljedeća, nimalo nevažna činjenica: Kapablanka je uspjeh ostvarivao samo u partijama u kojima je igrao bijelim figurama, dok su Aljehinove pobjede bile ravnomjerno raspoređene — u tri partije bijelim, a u tri crnim figurama. Posebno je naglašen visok stvaralački nivo meča, iako su se u pojedinim partijama mogle naći i greške. Ali svi su razumjeli da su one neizbježne u tako odgovornim nadmetanjima.

Sve je interesovalo mišljenje samih učesnika meča.

U članku „Moj poraz“, objavljenom u listu „Njujork tajms“, Hose Raul Kapablanka je pisao: „To je bila žestoka borba i Aljehin je izašao iz nje kao pobjednik prvenstveno zato što je znao da iskoristi sve prednosti koje su bile na njegovoj strani… Moram da odam priznanje svom protivniku. Ni najmanje ne želim da umanjim njegovo dostignuće. U svakoj partiji pokazivao je ogromnu snagu volje; uporno je težio pobjedi i čvrsto se branio. Bez sumnje, u ovom meču je igrao bolje od mene, i ono što je pokazao zaslužuje potpuno divljenje.“

Aleksandar Aljehin je takođe dao visoku ocjenu igri svog protivnika i, završavajući svoj članak, pisao: „Napokon se ostvario san mog života i uspio sam da uberem plodove svojih dugih napora i truda.“

Sa velikom pažnjom čitane su ocjene autoriteta.

Bivši svjetski šampion Emanuel Lasker je tih dana pisao:

„Pozdravljam brilijantnu pobjedu Aljehina, koji je ostvario goruću Čigorinovu želju, čiji je on neposredni nasljednik — i po svojoj vatrenoj genijalnosti, i po temperamentu svoje igre… Aljehinova pobjeda je pobjeda nepokolebljivog borca nad razumom koji izbjegava sve nejasno. Kapablanka je težio tačnosti naučnim metodama; Aljehin je u većoj mjeri umjetnik, u njemu ima više traganja, a u suštini je takvo stvaralaštvo uzvišenije — naročito kad se ispoljava u borbi…“

Ove osobine Aljehinovog stila isticao je i Rihard Reti: „…Aljehin je nadahnuti umjetnik… iako je više puta stvarao savršena umjetnička djela, sebe nikada nije smatrao savršenim; vječno traga, stalno napreduje; suptilno zahtjevan prema sebi, i sada vidi pred sobom mnogo nejasnog i neriješenog… Aljehin je porazio Kapablanku ne putem silovitih napada, već strasnom potragom za novim putevima…“

Aljehinova pobjeda naišla je na širok odjek u Sovjetskom Savezu. U redakcije časopisa i novina stigla je lavina pisama u kojima se pozdravljao uspon predstavnika domaće škole na šahovski tron. Svoje mišljenje u štampi su iznijeli i iskusni šahovski majstori naše zemlje.

„…Aleksandar Aleksandrovič Aljehin je osvojio meč i titulu prvog šahiste svijeta u takvom stilu i u takvim okolnostima, koji isključuju svaku sumnju da je pobjeda pripala najboljem…“ — pisao je Grigorij Levenfiš u časopisu „Šah“. Svoju analizu borbe za svjetsko prvenstvo završio je odlučno: „Značaj Aljehinove pobjede prije svega je u tome što šahovskom umijeću vraća njegovu visoku ulogu… Novi svjetski šampion je pokazao dubinu stvaralačke mašte… Aljehinove partije, po bogatstvu ideja koje ih prožimaju i po savršenstvu forme — prave su dragocjenosti šahovske umjetnosti. Aljehin je istinski najveći šahovski umjetnik savremenog doba.“

(Nastaviće se)