Aljehin (62.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Turnir u Kečkemetu održan je u dvije etape: najprije se igralo u dvije preliminarne grupe sa po 10 učesnika, a zatim su po 4 najbolja iz svake grupe formirali finalnu grupu. Aljehin je osvojio prvu nagradu, sakupivši 12 poena iz 16 partija bez ijednog poraza. Drugu i treću nagradu sa po 11½ poena podijelili su A. Nimcovič i L. Štajner.

Kada se turnir u Kečkemetu završio 14. jula 1927. godine, do početka dugo očekivanog meča za titulu svjetskog šampiona između Hosea Raula Kapablanke i Aleksandra Aljehina u Buenos Ajresu ostao je svega mjesec dana.

Prognoza nije nedostajalo. Po prvi put za ono vrijeme u borbu za časnu titulu ušli su rivali u punom zamahu svog životnog i šahovskog puta. Kapablanka je tada imao 38, a Aljehin 34 godine. Svaki od ovih istaknutih velemajstora imao je iza sebe niz sjajnih pobjeda na međunarodnim turnirima i nagrade za najljepše partije. I jedan i drugi posjedovali su profinjeno poziciono razumijevanje i zapanjujuću brzinu šahovnog mišljenja.

Ali predstojećem meču Kapablanka i Aljehin su pristupili sa fundamentalno različitih stvaralačkih platformi, što je njihovom susretu davalo poseban značaj.

Kapablanka je u svom šahovskom stvaralaštvu težio naizgled jednostavnim pozicijama koje zahtijevaju duboku intuiciju i virtuoznu tehniku. Godine 1921, kada je uvjerljivo pobijedio u meču za svjetsku titulu Emanuela Laskera, njegova šahovska snaga je, kako je zabilježio Aljehin, „dostigla vrhunac: kristalno čisto vođenje otvaranja i središnjice bilo je sjedinjeno sa neprevaziđenom tehnikom završnice.” Ali iz toga, naravno, nije slijedilo da je dalji napredak u šahovskoj umjetnosti nemoguć.

Kapablanka je stekao reputaciju „šahovske mašine u ljudskom obliku“, virtuoza šahovske tehnike koji bez greške koristi i najmanju pozicionu prednost. Bio je ubijeđen da je otkrio šah do kraja i da zna tajnu pobjede. Po njegovom mišljenju, susreti ravnopravnih šahovskih velikana u budućnosti će neizbježno završavati remijima. Razvoj šaha će tada ući u ćorsokak. Blisku „remijsku smrt“ šahu predviđao je i Lasker.

Ali Aljehin je bio ubijeđen u suprotno – vjerovao je u neograničene stvaralačke mogućnosti šaha. Posjedujući izraženu kombinacionu intuiciju, Aljehin je duboko razumijevao dinamiku pozicije i uvijek je težio punokrvnoj, borbenoj igri. Njegove neočekivane i sadržajem originalne kombinacije pojavljivale su se čak i u najjednostavnijim pozicijama. Aljehinove kombinacije su otvarale neistražene dubine šaha i uvjeravale u njegovu neiscrpnost.

Prije meča u Buenos Ajresu, samo su Lasker i Kapablanka uspijevali da odole Aljehinovom napadu, suprotstavljajući njegovoj burnoj mašti čvrstu pozicionu učenost, i odnose pobjede. U dotadašnjim susretima Aljehin je izgubio od Kapablanke 5 partija, uz 7 remija, i ni u jednoj nije uspio da pobijedi. Zbog toga su neki šahovski autoriteti, poput G. Maroczyja, R. Špilmana, E. Grünfelda i drugih, tvrdili da Kapablanka u meču neće izgubiti nijednu partiju. Drugi su bili oprezniji, ali ni oni nisu vjerovali da je poraz šampiona moguć. Stil igre Aljehina, naravno, ostavljao je snažan utisak, ali se činilo da je rezervna snaga Kapablanke daleko veća.

U uspjeh pretendenta vjerovalo je malo ko. Richard Réti je nazvao Aljehinov stil stilom budućnosti, „koji mora pobijediti stil Kapablanke isto kao što će avion, jureći kroz vazduh, na kraju prestići voz koji puzi po zemlji… Budućnost pripada Aljehinovom stvaralaštvu.“

Izuzetnu pronicljivost pokazao je i izdavač moskovskog časopisa Šahmaty N. I. Grekov, poznati istoričar i književnik. „Protivnici su ravnopravni,“ pisao je on. „Ali ako hirovita Fortuna u predstojećoj borbi podari pobjedu jačem, onda od trenutka završetka meča svjetski šampion treba da postane Aljehin.“

Sami učesnici meča različito su procjenjivali svoje šanse. Kapablanka, po dolasku u Buenos Ajres, savjetovao je svojim navijačima koji su na njega ulagali u opkladama: „Ne dajte preveliku prednost. Sto prema jedan je previše, ali pet prema jedan — to je dovoljno.“ On nije imao nikakve sumnje u svoju pobjedu…

-Nastaviće se-