Aljehin (61.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

U decembru 1926. godine Aljehin se vratio u Evropu i već jnedelju dana kasnije, u različitim gradovima Holandije, započeo meč od deset partija sa Maksom Eveom. Meč je završen rezultatom 5½ : 4½ u korist Aljehina. Normalni tok tog takmičenja bio je prekidan iznenadnim vijestima koje su Aljehina izbacivale iz takta. Dobio je telegram čiji sadržaj je ponovo dovodio u pitanje njegov meč sa Kapablankom, usprkos tome što je ispunio sve uslove Londonskog sporazuma. Organizacioni odbor Njujorškog turnira, planiranog za februar-mart, odlučio je da prvi kandidat za svjetsko prvenstvo mora biti onaj koji zauzme najmanje drugo mjesto na tom takmičenju. Aljehinu je bilo neophodno da prekine meč sa Eveom i hitno otputuje u Pariz kako bi riješio ovo pitanje. Uslijedila je razmjena dugog niza kablograma između Aljehina, Organizacionog odbora i Kapablanke, koji su, nakon raznih odlaganja, morali ukloniti odredbu koja je umanjivala Aljehinova prava.

„Ovo je velika pobjeda A. A. Aljehina,“ isticalo se u štampi, „i u određenom smislu ona je zahtjevala ne manje energije nego što će zahtjevati pobjeda nad samim Kapablankom u meču…“

Meč-turnir u Njujorku održavao se od 19. februara do 25. marta u četiri kruga, uz učešće Kapablanke, Aljehina, Vidmara, Maršala, Nimcoviča i Špilmana. Pretpostavljalo se i učešće Laskera i Bogoljubova, ali oni nisu došli na takmičenje. Turnir je protekao u napetoj borbi, ali već od trećeg kola svjetski prvak je preuzeo vođstvo i zadržao ga do kraja. Ostvarivši 8 pobeda i ne doživjevši nijedan poraz, on je pobijedio u mikro-mečevima protiv svih protivnika i sakupio 14 poena od 20. Aljehin je osvojio drugo mjesto sa 11½ poena, treći je bio Nimcovič sa 10½ poena. Iza njih su bili Vidmar, Špilman i Maršal.

Suma sumarum turnira u članku njujorškog lista od 27. marta 1927. godine, Hose Raul Kapablanka analizirao je igru svih učesnika takmičenja. Evo šta je tada svjetski prvak napisao o Aljehinu:

„Aljehin je na početku turnira bio donekle demoralisan porazom u partiji protiv mene, a već sljedećeg dana doživio je drugi poraz od Nimcoviča. To je bio veoma ozbiljan udarac, koji je ugrozio njegove šanse za drugo mjesto. Međutim, postepeno, kako se turnir razvijao, on je povratio ravnotežu i polako sustizao Nimcoviča, da bi ga na kraju i prestigao, završivši turnir kao drugi, poen ispred trećeplasiranog.

Pokazao je u svojoj igri neke sitne slabosti, ali u cjelini njegova igra odlikuje se izuzetnom cjelovitošću. Njegova partija sa Maršalom iz 18. kola jedna je od najboljih na turniru.

On je, bez sumnje, dokazao da je najjači od svih mojih protivnika.“

Po završetku međunarodnog turnira u Njujorku, Aleksandar Aljehin je temeljito analizirao sve partije takmičenja, posvetivši posebno pažnju igri Kapablanke. Već tada je započeo pripremu zbirke partija s tog turnira. Knjiga će biti objavljena nakon meča s Kapablankom — u njoj će se Aljehin predstaviti čitaocima kao vrhunski šahista, obdaren darom dubokog komentatora i talentovanog pisca.

Sam Aljehin nije bio zadovoljan svojim nastupom na njujorškom turniru 1927. godine. Bio je u lošoj formi, a neobičan mu je bio tada novi vremenski kontrolni sistem za razmišljanje — 2 sata i 30 minuta za 40 poteza. To ga je navelo da se više oslanja na svoju tehniku igre i tek se pred kraj turnira vratio svom kombinacionom stilu.

A nakon turnira, kada su sve prepreke nestale i pitanje meča sa Kapablankom bilo konačno riješeno, Aljehina su obuzeli sumnje. „Da li je plodonosan bio moj višegodišnji rad na usavršavanju svog stila? — pitao sam sebe. — Da li je on dobio konačnu formu, jesam li dobro usvojio sve što sam izvukao iz iskustva, jesu li moji zaključci bili ispravni? Bilo mi je neophodno da provjerim da li sam čvrsto učvrstio sve ono što sam ranije usvojio, korak po korak, i zato sam — nastavio je Aljehin — rado prihvatio poziv na turnir u Kečkemetu, iako je do mog polaska za Buenos Aires ostalo svega šest nedjelja. I ubrzo sam se uvjerio da igram sasvim sigurno i sa istom jasnoćom i lakoćom kao što je to bilo u Badenu-Badenu. Pri tome je od druge polovine turnira umjetnički interes za mene pao u drugi plan, i jedini, čisto sportski zadatak bio je — zadržati stečenu prednost do kraja.“

-Nastaviće se-