F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija
Moskva 2012
RAĐANJE ISTORIJE
Hans Gerhard Fišer, njemački fizičar i agent KGB-a (sovjetske tajne obavještajne službe), oženio se u Moskvi 1933. godine medicinskom sestrom švajcarskog porijekla i jevrejske vjeroispovijesti, Reginom Wender, koja je tada imala 20 godina; zatim je otišao u Španiju da se bori protiv frankističkih snaga tokom građanskog rata u Španiji. Krvavi sukob između republikanaca i pristalica vlade Druge Republike, s jedne strane, i nacionalista koje je predvodio general Francisco Franco, s druge, trajao je od 1936. do 1939. godine. Španskom generalu do pobjede su pomogli totalitarni evropski režimi Njemačke i Italije.
Ishod Građanskog rata bila je smrt 500.000 ljudi i uspostavljanje Frankove diktature, koja je potrajala do 1975. godine. Fišer, koji je špijunirao protiv Nijemaca, uspio je da izbjegne zatvor i pobjegao je kao „lišće u jesen“ mnogo prije završetka španskog rata. Godine 1938. vratio se u Moskvu, gdje ga je čekala Regina. Ljubav nakon duge razdvojenosti donijela je čudo — rodila se Joan. Kada su bračne veze počele da slabe, njih troje su se preselili u Francusku, ali približavanje njemačkih trupa natjeralo ih je da potraže spas. Našli su ga — porodica je odlučila da se uputi u SAD. Hans Fišer je nastavio svoj rad izvještavajući KGB o nacističkim aktivistima, a Regini je slao novac za izdržavanje kćerke.
Imigracioni odjel SAD dao je dozvolu za ulazak samo majci i njenoj maloj kćerki Joan. Hans Fišer nije uspio da savlada birokratske prepreke i zaputio se u Južnu Ameriku. Najprije je otišao u Argentinu, ali se konačno nastanio u Čileu. Možda je posljednji kontakt između Hansa i Regine bio list papira — šifrovano pismo datirano 1941. godine, u kojem je, prema navodima čileanskog lista La Tercera, tajni agent obavijestio svoju ženu da se nalazi u Puerto San Antoniju u Čileu, fotografišući njemačke ribare koji su radili pod ugovorom u morskoj zoni.
U to vrijeme svaki korak Regine Wender-Fišer brižljivo su pratili agenti FBI-a; sumnje u vezi s njenom saradnjom s Nijemcima pojačale su se početkom 1942. godine, kada je otkrivena njena veza s jednim od naučnika koji su učestvovali u projektu „Manhattan“ — Mađarom Paulom Neményijem, još jednim „ocem“ atomskih bombi, koje su dobile nazive Little Boy i Fat Man („Mali dječak“ i „Debeljko“), a koje su, po naređenju predsjednika Harryja Trumana, bačene na japanske gradove Hirošimu i Nagasaki, 6. i 9. avgusta 1945. godine.
Pred kraj 1942. godine Neményi i Regina prestali su da kriju svoju vezu. Njega su poslali da dovrši svoj posao u Nju Meksiku, u laboratoriju Los Alamos, a ona je ostala sama, puna nade, s trudničkim stomakom koji je iz dana u dan postajao sve primjetniji, i opterećena brigom o četvorogodišnjoj ćerki Joan.
Regina je našla utočište u Čikagu (Ilinois) i 9. marta 1943. godine, u 14.29, u bolnici Michael Reese na obali jezera Mičigen, rodila je dječaka kojem su dali ime Robert Džejms. Prezime je ponio po njenom njemačkom mužu — Fišer, iako Hans Gerhard nije bio prisutan na porođaju niti se nalazio među pozvanima.
Majka Regina počela je pokazivati znakove hipohondrije, jer se našla u teškom položaju: bilo je teško naći posao ženi samici s dvoje djece. Godine 1945. Regina Wender optužila je Hansa Gerharda Fišera da je napustio porodicu i započela postupak razvoda. Radila je kao stenografkinja u Oregonu, kao varilac u brodogradilištu. U potrazi za zaposlenjem kvalifikovane medicinske sestre na Univerzitetu u Njujorku preselila se zajedno s djecom — Joan i Bobijem — u Bruklin, s usputnim zadržavanjem u Arizoni. Godine 1949. Regina je našla skroman stan u Lincolnu, njujorškom kvartu s dobrim šahovskim tradicijama — znakovito podudaranje za malog Bobija.
Sljedeća godina… Jesenje jutro…
— Zdravo, Regina… ovdje Paul… — tišinu je remetilo teško disanje; oči te žene, kojoj je ponestalo snage, napuniše se suzama tuge i očajanja, možda je već bila umorna od toga da trči za sudbinom koja je stalno izmicala.
— Zdravo, Paule, kako si? Koji vrag? Trebaš mi ovdje, pored mene — odgovorila je skoro bez pauze.
— Kod mene je sve u redu, ali mislim da se više nećemo vidjeti… nikada… — muškarac je progutao knedlu, ugrizao usnu i nastavio: — Zovem jer sam dobio drugi zadatak i moram odmah da krenem na nepoznato odredište, pa… ti… ti me razumiješ? — Pitanje je zvučalo tiho, bez uvjerenosti. Mađar Neményi je pomislio da treba govoriti blaže, a da se ne oprašta od prošlosti.
— Ja uvijek moram da razumijem, Paule! — gotovo je povikala Regina i odmah briznula u plač.
— Molim te, ne plači, reci mi kako je mali, ispričaj mi o njemu… — Regini se zavrti u glavi, stegla je pesnice i rekla samo:
— Pa šta? Šta hoćeš da ti kažem? Dođi i sam vidi kako mu ide — ali onda je popustila, bol u duši postala je nepodnošljiva i šapnula je: — On je isti ti, Paule, jednako živahan i bistar, dane provodi igrajući šah…
— O, Regina, obradovala si me, uvjeren sam da će biti izvanredno dijete… svijet će govoriti o njemu. Ali… zašto baš šah? — dodao je s blagim smiješkom.
— Dosta! Ako želiš da saznaš više o meni i djetetu, vrati se… — prešla je Regina na prijeteći ton i čekala Paulovu reakciju.
Ali… uslijedila je duga pauza… I odmah potom, bez vremena za nove riječi oproštaja, izgovorene glasom punim suza, kratki trzaji telefonske slušalice označili su konačno „adio“.
(Nastaviće se)