Autor: Jurij Šaburov
Nastavljajući svoj članak, Zigbert Tarraš je tvrdio:
„Upoređivanje partija svjetskog šampiona Kapablanke, igranih u Njujorku, sa badenbadenskim partijama Aljehina, s gledišta strateške preciznosti, besprijekornosti igre i temeljitog vođenja napada, nesumnjivo ide u korist Aljehina. U svakom slučaju, pred svjetskim šampionom Kapablankom izrastao je strašan protivnik, koji iz godine u godinu postaje sve jači, i teško da će Kapablanka još dugo uspjeti da se brani od meča s Aljehinom zlatnim bedemom od 10.000 dolara…“
Kao i uvijek, emotivno i duhovito sumirao je tada rezultate badenbadenskog turnira Savielly Tartakower:
„Prisustvovali smo čudesnoj misteriji: zavjeti i nade velikog Čigorina napokon počinju da se ostvaruju. I ako je Morphy bio pjesnik šaha, Steinitz — borac, Lasker — filozof, Kapablanka — čudo-automat, onda je Aljehin, u skladu s ruskim, vječito buntovnim i samokritičnim duhom, sve više tražilac šahovske istine… Šahovskom svijetu (a i čitavom kulturno-sportskom) koji je s napetošću pratio ovaj čudesni let ka vrhu šahovske slave, mi mislimo da sljedećom formulacijom olakšamo neizbježno poređenje Aljehinovih uspjeha s obojicom svjetskih šampiona: Kapablanka ima titulu, Lasker rezultate — ali Aljehin jedini ima stil pravog svjetskog šampiona…“
Odajući priznanje peru vatrenog austrijskog novinara, podsjetimo da je Emanuel Lasker tada smatrao potrebnim da o Aljehinu piše u upozoravajućem tonu:
„Uprkos svojoj mladosti, čvrstom tjelesnom sklopu, bogatstvu mašte, marljivosti i privrženosti šahu, on ipak ne odgovara neslućenim zahtjevima vlastitog stila, jer su za to potrebne nadljudske snage.“
Aljehin, osjećajući radost pobjede, bio je daleko od euforije i, kao što već znamo iz njegovih sopstvenih riječi, mnogo je suzdržanije i samokritičnije ocjenjivao kvalitet svoje igre. Shvatao je da ga još čeka mnogo rada na usavršavanju. Pored toga, nije postojala jasnost u vezi finansijskog obezbjeđenja budućeg meča s Kapablankom.
Nakon badenbadenskog turnira uslijedila je polugodišnja pauza u Aljehinovim nastupima na šahovskim takmičenjima. Na pitanje zbog čega, odgovor nalazimo u pismu Aljehina od avgusta 1925. godine, upućenom iz Lenjingrada Grigoriju Jakovljeviču Levenfišu: „…U ovom periodu (do kraja godine) sam bukvalno preopterećen raznim poslovima i obavezama — pripremam se za doktorske ispite u decembru, a osim toga, intenzivno moram pisati o šahovskim pitanjima kako bih održao mjesečni budžet u ravnoteži. Materijalno, život mi je solidno uređen, ali još ne onako dobro kako bih želio, jer je teško sakupiti značajan kapital samo od šaha, čak i uz uspjeh. Moram se naoružati strpljenjem i polako širiti područje djelovanja.
Naravno, najveća pomoć za mene je činjenica da je moj život smješten u čvrste okvire, jer samo uz određeni minimum mira i unutrašnje ravnoteže mogu biti produktivan…“
Govoreći o tome da mu se, u suštini, usamljeni život u Parizu smjestio u čvrste okvire, Aljehin je mislio na to da je stekao novog pouzdanog prijatelja.
Nova saputnica velemajstora postala je Nadežda Semjonovna Vasiljeva (rođena Fabritska), udovica generala, koja je iz prvog braka imala kćerku. Njihov susret desio se u Parizu, na balu. Prema riječima ljudi koji su poznavali lični život Aljehina, Nadežda Semjonovna je uspjela da mu stvori uslove potrebne za miran život i rad. Živjeli su u udobnom i prostranom stanu u ulici Krua-Niber. Nadin, kako su je zvali bliski ljudi, često je pratila muža na putovanjima na šahovska takmičenja, trudila se da mu pruži moralnu podršku i pokazivala brigu.
Međutim, de jure Aljehin je i dalje bio u braku sa Anom-Lizom, koji je zvanično prekinut tek naredne, 1926. godine. Sa Nadeždom Semjonovnom živio je u vanbračnoj zajednici, bez službene registracije.
-Nastaviće se-