
F. Braga, K. Ljardo, K. Minser
BOBI FIŠER. LEGENDA.
Život i partije najvećeg šahovskog genija
Moskva 2012
Najavljeni meč za promociju Fišer-random nikada se nije odigrao. Bio je odložen nekoliko puta, a razlozi su bili toliko neubjedljivi da ih je štampa ismijala, a navijači izgubili svako strpljenje.
Glasine iz raznih izvora slagale su se u jednom: neko je primio avans (30.000 dolara), ali taj novac nikada nije stigao u ruke Boba Fišera. Bobi je bio ogorčen do maksimuma, raskinuo je prijateljske odnose koji su trajali više od 20 godina i, povređen, napustio je sve. Jedini koji je zadržao povjerenje bivšeg šampiona bio je italijansko-argentinski velemajstor Carlos García Palermo, koji ga je ispratio do aerodroma Ezeiza. Fišer je odlučio da napusti Argentinu. Osjećao se prevarenim i izdan od svojih prijatelja.
Bobi se vratio u Evropu, a o njemu se sve manje čulo. Glasine, komentari, nijedna fotografija njegovog lica u novinama; od tog trenutka postao je pustolov, živeći kao samotnjak.
Ako želimo, možemo da pronađemo određene paralele sa uspješnim televizijskim serijalom triler iz 70-ih godina, u kojem je glavni junak bio dr. Richard Kimble, progonjen inspektorom policije Barryjem Morzeom, a čija je radnja, sa drugačijim scenarijem, ponovo predstavljena na ekranu 30 godina kasnije (Harrison Ford u ulozi Kimbla i Tommy Lee Jones u ulozi Gerard-a). Slične nevolje pratile su Bobija u poslednjoj deceniji njegovog života. Prije nego što je uhapšen na aerodromu Narita (Japan) 13. jula 2004. godine, Fišerovo lice, poput duha, povremeno se pojavljivalo na različitim aerodromima širom svijeta.
Neki od velemajstora tvrdili su da znaju ili pretpostavljaju gdje se Bobi Fišer nalazi, ali njegovo fizičko telo postajalo je nevidljivo za oči stranaca, čak i onih koji su se približili njegovom poslednjem prebivalištu.
Postojale su priče da je neko vrijeme živio u Mađarskoj u domu porodice Polgár; mlada Judit potvrdila je ove glasine, tvrdeći pritom da je u svojim 50-im godinama Fišer i dalje pokazivao velemajstorski nivo igre. Međutim, odbila je da otkrije rezultate svojih partija protiv njega. Tajna je ostala.
Drugi su pričali legendu koja je nastala nakon susreta Bobija Fišera sa mađarskim čudom od djeteta, Peterom Lekom. Najhrabriji su tvrdili da je Amerikanac davao savete i pomagao da usavrši stil mladom majstoru koji je imao samo 20 godina. Da li slučajno ili ne, ubrzo je Leko postao mnogo jači, a njegovo ime počelo je da se pojavljuje na svim glavnim takmičenjima zvaničnog FIDE kalendara. Pet godina kasnije, Peter Leko ušao je u prvih pet najboljih velemajstora svijeta, a među njegovim najznačajnijim pobjedama bile su i one na superturnirima u Linaresu i Dortmundu, kao i nerješeno u zvaničnom meču za šampionsku titulu (protiv Kramnika u Švajcarskoj).
Kasnije, Leko nije mnogo govorio o svojim susretima sa Fišerom: nešto o razgovorima, o svojoj strastvenoj želji da se upozna sa njim, ali ništa o zajedničkim analizama partija. Nije bilo ničeg čudnog da bi Fišer podijelio svoja znanja sa njim, jer je u drugom svom dolasku u Mađarsku Fišer sreo argentinskog velemajstora Gerarda Barbera i mnogo razgovarao i analizirao s njim. Zašto ne bi Fišer postupio isto sa Mađarima Lekom i Polgar?
Pominjanje Bobija Fišera nastavilo je čak i u 90-im godinama, kada je Internet drastično promijenio svijet šaha. Nijedan drugi sport nije se tako brzo i duboko prilagodio novim računarskim tehnologijama kao šah. Zahvaljujući internet, veliki Garri Kasparov mogao je da igra u realnom vremenu protiv više od sedam miliona ljubitelja, koji su nudili svoje poteze direktno sa svojih računara, bilo u kancelarijama ili u sobama svojih domova.
Internet je šahistima omogućio da igraju uživo protiv svojih idola, ili da prate tok partija sa turnira širom svijeta, bez obzira na to gde se oni održavaju. Da li je moguće zamisliti da ljubitelj auto-moto sporta diskutuje o trci ili bude u istoj prostoriji sa višestrukim svjetskim šampionom, Njemcem Michaelom Šumaherom ili Špancem Fernando Alonsom? Koliko bi ljubitelji morali platiti da odigraju jednu rupu sa Tajgerom Vudsom, ili da se takmiče za loptu koja se odbija od štita sa Majklom Džordanom, da šutnu penal Oliveru Kanu ili Ikeru Kasiljasu?
Šah je, kao nijedan drugi sport, iskoristio prednosti što je svijet postao velika „seoska zajednica“, kako je to opisao Bill Gates, kroz povezivanje računara putem mreže. Nastali su virtuelni šahovski klubovi, a Internet postao ključni alat kroz koji su jaki igrači organizovali konferencije i formirali šahovske škole.
Vratimo se na te klubove. Neki su omogućili svim ljubiteljima šaha, bez obzira na njihov nivo, besplatno učešće u diskusijama o partijama, pri čemu nije bilo važno gdje se nalaze učesnici – sve što je bilo potrebno bio je računar i modem, osnovni alati koji su omogućili ulazak u virtuelnu igru. Šahisti su počeli da se okupljaju u virtuelnim zajednicama pod lažnim imenima – tzv. „nadimcima“. Jednog dana, nepoznati korisnik pod nadimkom „X“ popeo se na sam vrh rejtinga Internet Chess Club-a (ICC), poznatog internetskog šahovskog kluba. Djelovao je nepobjedivo. Zanimljiva je bilo jedno okolnost – sve partije je ovaj igrač započinjao potezima 1.f3 i 2.Kf2. Ko bi mogao biti toliko genijalan da pobijedi najbolje igrače na planeti, počinjući partiju tako originalnim načinom i pokazujući izuzetno znanje o istoriji igre?
(Nastaviće se)