(55.nastavak)
ZAKLJUČAK
Meč u Bagiju definitivno je stavio tačku na moju sovjetsku prošlost: u decembru iste, 1978. godine, ukazom Prezidijuma Vrhovnog savjeta SSSR-a bio sam lišen sovjetskog državljanstva.
A godinu dana kasnije, u decembru 1979, u Lenjingradu, odlukom krivičnog suda, mog sina su osudili na dvije i po godine zatvora. U julu 1977. Igor je prvi put podnio zahtjev za dozvolu za izlazak iz Sovjetskog Saveza, a u maju 1978. dobio je poziv u vojsku. Poslije 12 mjeseci skrivanja, predao se vlastima. TASS je objavio: „Održano je suđenje sinu poznatog po svom skandaloznom ponašanju velemajstora Korčnoja“. Dato je do znanja da se sin sudi zbog grijehova oca. Jedan takav, samo što je govorio ruski, „Kampomanes“, izjavio je o izuzetnoj važnosti slučaja, iznio da je moj sin opasan kriminalac, besposličar, koji se ne bavi društveno-korisnim radom, koji izbjegava sveti dug sovjetskog građanina… Pozivanje na loše zdravstveno stanje, na to da je Igor Korčnoj odavno odlučio da ode u inostranstvo i da ne može položiti zakletvu vjernosti SSSR-u, sve je to bilo odbačeno. Nakon devetočasovnog zasjedanja, sud mu je izrekao gotovo najstrožu kaznu po članu za izbjegavanje vojne službe (maksimalna kazna po tom članu bila je tri godine)…
Ova knjiga je već bila spremna, ali nisam žurio da je objavim.
U februaru 1980. poslao sam pismo Karpovu. Obavijestio sam ga da sam napisao knjigu o našem meču i uvjerio ga da njeno objavljivanje nipošto neće dodati njegovom ugledu. Predložio sam: ukoliko moja porodica u skorije vrijeme bude puštena iz SSSR-a, knjiga se neće objavljivati.
Istovremeno sam poslao pismo članu Politbiroa CK KPSS, jednom od 14 vladara zemlje — K. U. Černenku. Iščupao sam iz knjige nekoliko politički najosjetljivijih stranica i priložio ih uz pismo. Roba na uvid! Obavijestio sam Kremlj da planiram objaviti knjigu na najmanje devet jezika, u ukupnom tiražu od oko 500 hiljada primjeraka. I opet sam poručio da knjigu neću objaviti ako mojoj porodici bude omogućena sloboda…
„Ali to je ucjena!“ – uzviknuo je, čuvši to od mene, jedan zapadnonjemački velemajstor poznat po svojim liberalnim stavovima. Ostao sam zatečen. Čovjek koji me poznaje desetine godina, koji lično poznaje moju porodicu, optužio me za nedžentlmenski čin!…
Shvatite već jednom, gospodo liberali! Ni lijepim riječima, ni nagovaranjem, ni prigovorima od Sovjeta se ništa ne može postići! Oni se ni sa kim, ni sa čim ne rastaju dobrovoljno. Ne predaju ni Kurilska ostrva, ni Igora Korčnoja ili Guljka, ni zlato iz madridske banke – ništa!
Moja pisma nisu imala neposredne posljedice. Mladić neumoljiv i nedokazan, Karpov mi nije odgovorio. S pismom upućenim Kremlju imao sam djelimičan uspjeh: „čovjek s GUM“-a poslao je obavještenje o prijemu, ali član Politbiroa me nije udostojio odgovora. Mada, teško da je moje pismo propalo uzalud. Sigurno su ga proučavali, procjenjivali birokrate, vagali „za“ i „protiv“. Svjetski žandar imao je o čemu da razmišlja…
Knjiga je objavljena 1981. godine, uoči meča u Meranu. Tek nakon tog meča, koji je Karpov dobio rezultatom 6:2 uz 10 remija, porodica Korčnoja dobila je mogućnost da napusti SSSR (to se dogodilo u julu 1982).
…Prošle su godine i sudbina je ponovo ukrstila glavne junake „Antishahmata“. O onome što se dogodilo u španskom gradu Linaresu u februaru 1989. godine, Karpov je ispričao u svojoj njujorškoj knjizi „Sestra moja Kaisa“:
„Stigavši na turnir u Linaresu, gdje sam i ja igrao, a glavni sudija je trebalo da bude moj stariji drug i saborac Baturinski, Korčnoj je prvog dana turnira izjavio organizatorima da neće igrati na turniru gdje je sudija ‘crni pukovnik’. Predložili su mu: Baturinski će suditi sve partije osim vaših. Korčnoj je rekao: ne slažem se; na ovom turniru može biti jedan od nas dvojice: ili ja, ili Baturinski… Najzapanjujuće je što su ga podržali mnogi velemajstori: Jusupov, Beljavski, čak i Timman…“
Kraj ove priče neće iznenaditi čitatelje „Antišaha“. Organizatori su odlučili da se ne zamjere Karpovu i njegovom „starijem drugu i saborcu“. Korčnoj je, ne odigravši nijednu partiju, napustio Linares.
(Kraj)
U knjizi je preostalo još 44 strane tekstova drugih autora vezanih za Korčnoja, Karpova, dr Zuhara, same mečeve između Karpova i Korčnoja…