(43.nastavak)
Inače, neposredno prije mog dolaska u Manilu, Kampomanes je posjetio poznatog filipinskog profesora psihologije, isusovca oca Bulataa, s ciljem da sazna njegovo mišljenje o Zuharu. Otac Bulatao, koji nije bio upoznat ni sa situacijom ni s činjenicama, ipak je ukazao na to da je psihološki uticaj iz publike moguć i da ga je teško spriječiti. Posjetio sam profesora i ja, uoči svoje pres-konferencije. Rekao mi je gotovo isto, uz dodatak da je jedini način borbe – postavljanje ogledalskog paravana na zidu, kako igrači ne bi mogli da vide gledalište.
Nije loše smišljeno! Siromah Zuhar bi morao koji mjesec ranije otići u „zasluženu penziju“!
B. Crnčević: „Nekoliko predivnih dana u Manili i prijateljstvo sa sveštenikom vratili su emigrantu dragocjeno samopouzdanje. Viktor L’vovič je čas po čas izlazio iz teške sjenke Zuhara, ko god on bio i čime god da se bavio. Pritisak na Korčnoja brzo je nestajao – kao sladoled na užarenim ulicama Manile. Počeo je da jede s apetitom, energija i zajedljivost vratili su se u njegove do juče mlitave i nevoljne rečenice; unaprijed je uživao u utisku koji će ostaviti njegova pres-konferencija ovdje, daleko od Bagija i duge uticajne ruke Kampomanesa“ („Emigrant i Igra“).
Na pres-konferenciji sam govorio o nastaloj situaciji, o potpunoj nekažnjivosti Sovjeta u Bagiju, o njihovoj zavjeri s Kampomanesom. Posebno sam se zadržao na problemu Zuhara. Istakao sam da je sovjetska „šahovska“ novotarija pripremana još za meč sa Fišerom. Šahista je u hipnotičkoj vezi s psihologom koji mu, na primjer, sugeriše da igra kao Fišer i Aljehin zajedno! Izjavio sam da je tandem Zuhar–Karpov nepobjediv; da tog kentaura s glavom Zuhara i torzom Karpova treba razdvojiti, inače je meč nemoguć!
Pres-konferencija je izazvala veliko interesovanje, bila je propraćena u svim novinama. Ispostavilo se da je Kampomanes u Bagiju kontrolisao sve medijske izvještaje, zabranjujući objavljivanje materijala o sramnom ponašanju Karpova i sovjetske delegacije! Prvi put su ljudi na Filipinima počeli da govore o skandaloznoj prirodi šahovskog meča. Filipinska javnost odlučno je stala na moju stranu!
Stin i Murej, koji su uveče sledećeg dana stigli u Manilu, nagovorili su me da nastavim meč. Ispričali su mi da je zaključen pismeno „džentlmenski“ sporazum. Evo njegovog teksta:
________________________________________
„Članovi Apelacione komisije meča za svjetsko prvenstvo u šahu g. V. Baturinski (predstavnik svjetskog šampiona Anatolija Karpova) i g. R. Kin (predstavnik pretendenta Viktora Korčnoja) dogovorili su se o sljedećem:
G. Kin je obavijestio da se g. Korčnoj odrekao svog zahtjeva iznijetog na pres-konferenciji u Manili 30. avgusta 1978. godine o postavljanju ogledalskog paravana između učesnika i publike.
G. Baturinski je obavijestio da je g. Karpov, izašavši u susret molbama pretendenta, pristao da se doktor medicinskih nauka, profesor V. Zuhar, počevši od 18. partije pa do završetka meča, smjesti u auditorijum u sektoru predviđenom za zvanične članove sovjetske šahovske delegacije (naglašeno od strane autora, V. K.), kako je određeno sporazumom od 15. jula 1978.
G. Kin je obavijestio da će g. Korčnoj uvažiti molbu svjetskog šampiona i da tokom igre neće koristiti naočare sa ogledalskim staklima, koje ometaju vid g. Karpova.
Predstavnici učesnika izrazili su nadu da će sve to doprinijeti normalnom daljem toku meča u interesu šaha i u duhu principa FIDE.
V. Baturinski
R. Kin
Bagio, Republika Filipini, 31. avgust 1978. godine“
________________________________________
Zašto su Sovjeti potpisali taj sporazum, ko je i zašto imao problem s mojim naočarima – pojma nemam. Očigledno je da su nekome smetale, a Sovjeti sigurno nisu altruisti! U potpisivanju sporazuma, bez sumnje, ulogu su odigrali i tadašnja situacija u meču (rezultat je ipak bio ubjedljiv u njihovu korist!), kao i moja pres-konferencija.
Usput, u Manili sam saznao jednu zanimljivu pojedinost. Moja autobiografska knjiga na engleskom jeziku, u tiražu od 100 primjeraka, po mojoj molbi bila je poslana od strane izdavačke kuće Batsford u Manilu i tamo je stigla 8. jula. Od tada je bila zadržana na carini. Obaviješten sam da postoji tajno uputstvo koje zabranjuje distribuciju antisovjetske literature na Filipinima, pa zato knjiga ne prolazi carinu (ne mogu garantovati za tačnost te informacije: dobio sam je od Kina, a on vjerovatno od Kampomanesa).
Trebalo je spašavati stvar. Preko poznanika i uz pomoć mita carinskim službenicima, uspio sam da knjige „otkupim“. Ali o prodaji u Kongresnom centru, gdje smo igrali, nije moglo biti ni govora – Kampomanes je to zabranio. Uz dosta truda uspjeli smo da nađemo posrednika koji je pristao da knjige distribuira.
ČUDA IZA REŠETAKA
„Prvo su u Kongresni centar uveli skandaloznog čovjeka s mračnom prošlošću, a zatim pokušali da zaplaše svjetskog šampiona dvojicom kriminalaca bez budućnosti, tačnije s budućnošću ograničenom zatvorskom rešetkom, ili, kako kažu ‘profesionalci’, ‘nebom u kvadratićima’. Istina, kriminalci su na kraju ipak uklonjeni…”
(L. Kolosov, „Iza kulisa Bagija”, Nedelja br. 46, 1978.)
Vratili smo se u Bagiо. Frau Leeverik je, naravno, mogla ponovo preuzeti svoje mjesto u Apelacionoj komisiji i uzeti uzde u svoje ruke, ali nije željela da unosi razdor u naš tim. Počela je nova faza – faza vladavine Kina, čovjeka koji se nije zamarao moralnim principima, faza postepenog odricanja od svih pozicija i potpune hegemonije Sovjeta.
(Nastaviće se)