Prvi i drugi šahista svijeta, Carlsen i Nakamura, već se smiju naglas gledajući na pokušaje FIDE da s ozbiljnim izrazom lica promoviše titulu svjetskog šampiona. Prvi već tri godine nije odigrao nijedan njen turnir osim svjetskih prvenstava u rapidu i blicku. Drugi je, da bi ispunio besmislene „norme“, izašao na start prvenstva Luizijane, učesnicima kojeg bi mogao da da seansu simultanke, i da osvoji najmanje 7 poena iz 7 mogućih…
FIDE ima bogato iskustvo organizovanja „prvenstva svijeta“ bez najboljeg šahiste svijeta. Tako je bilo 1930-ih, kada je, iako je Aljehin bio živ, ona dodijelila titulu Matissonu, a zatim Euweu. Zatim 1975, kada su Karpovom zamijenili buntovnog Fischera, a potom 1993, kada su isti trik ponovili s Kasparovom. Najzad, „Iljumžinova linija“ s nokaut-šampionima svijeta, kojima je FIDE čak dodjeljivala sopstvene brojeve, računajući ih (zašto baš tako?) od Steinitza, a ne od ruskog amatera. Upravo zato, kada je Carlsen rekao FIDE „ne“, ona je uvrijeđeno odglumila da se ništa posebno nije desilo, i da je šampion svijeta prosto onaj ko osvoji svjetsko prvenstvo.
Nastavljati ovu priču vjerovatno ne treba – previše je tužna. I dobro bi bilo da se sve završilo samo na Ding Lirenu, koji je upao u otvorenu komu čim je dobio krunu. Njegov nasljednik, 18-godišnji Gukesh, nije se pokazao mnogo boljim od Kineza. Ne, Indijac igra daleko uspješnije, on se neustrašivo bori u svakoj partiji, ali nazvati ga kraljem, što se neprestano dešavalo u odnosu na Carlsena, nikome ne bi palo na pamet. Čak i njegov rejting „prije“ i „za vrijeme“ šampionata jasno postavlja naglaske. Prije meča za krunu imao je 2794, sada – skoro 30 poena niže, a u Gukeshovom portfoliju za skoro godinu dana nije se dodala nijedna značajna pobjeda.
Kako bi trebalo da djeluje ozbiljna organizacija u takvoj krizi? Ako nemate mogućnosti da uključite u svoju orbitu najsnažnijeg igrača, koji bi dao legitimitet vašoj tituli, onda treba pokušati da reformišete sam format. Da ga učinite jednostavnijim, jasnijim, demokratičnijim, ukratko – da ga promijenite. A ne da glumite da se ništa nije promijenilo, da „od promjene sakupljača suma ostaje ista“. Ne, nije ostala. Ciklus s Magnusom i bez njega – dvije su velike razlike. I u sportskom, i u čisto medijskom aspektu, uzimajući u obzir očiglednu činjenicu da FIDE ne zna da se proda u globalnom svijetu, van šahovskog balona. Da im je to zaista važno, možda bi prešli na godišnji ili neki drugačiji ciklus – glavno da bude drukčiji od onog ranijeg. Ali ne! Sve mora ostati kao prije, iako cijela pompa ne odgovara kvalitetu proizvoda.
Isti onaj nevjerovatno dugačak ciklus od dvije godine – zašto ne bi bio godinu, šta tome objektivno može smetati? Isti onaj turnir kandidata, gdje pobjeda gotovo garantuje titulu (u eri Ding Lirena to je bilo tačno skoro 100%, s Gukeshem procenat je niži, ali i dalje najmanje 50/50). A prije njega – gomilanje kvalifikacionih turnira…
Svjetski kup, velika švajcarac, od svih ismijavani FIDE Circuit i, najzad, prvi na rejting-listi. I neka pet mjesta u turnirima ne može da se falsifikuje – određuju se strogo po sportskom principu, ali u vezi s preostala tri mjesta, već ne po prvi put, – postoji očigledan i svima razumljiv prostor za manipulacije.
O pobjedi Gukesha u „turnirskoj trci“ 2023. najbolje je pitati Girija, a o uspjehu Caruane godinu kasnije – Erigaisia. Samo što ovaj put, čini se, ona pripada zaista najboljem igraču godine – Praggnanandhi.
Što se tiče kvalifikacija po rejtingu, i tu se treći put odvija neki cirkus… Za Madrid je morao biti „dodavan“ broj partija Ding Lirenu, koji je dvije godine sjedio u karantinu, a nakon diskvalifikacije Karjakina morao je da odigra neki šašavi maraton – 40 partija za 40 dana, ne izlazeći iz kuće. U nekim sumnjivim kućnim turnirima se pojavljivao i Firouzja pred Toronto, da bi dospio na osnovu najvišeg rejtinga u januaru 2024.
A sada istu profanaciju sprovodi Nakamura. Umjesto da izađe na start velike švajcarce ili Svjetskog kupa, on je otvoreno priznao da ne želi da rizikuje – i da mu je bolje da iskoristi rupu koju FIDE ostavlja za Carlsena kao prvog na listi. Samo će „odraditi“ potrebnih 30 partija uz onih 10 što ih je odigrao u Stavangeru, i time ispuniti „normativ“. Rekao je kako jeste. A zašto bi se skrivao iza licemjerja?
Teško je zamisliti ovako nešto u bilo kom drugom sportu, kada svi znaju za podvalu, ali se prave da je „sve normalno“. Skoro kao ona čuvena „dogovorena“ 2:2 utakmica između reprezentacija Švedske i Danske na Evropskom prvenstvu u fudbalu 2004, koja je obje izvodila iz grupe u plej-of, a Italiju ostavljala za sobom.
Amerikanac je čak nazvao svoj strim na kanalu: „Put ka turniru kandidata“! Prvi korak je napravljen – Nakamura je osvojio 7 iz 7 na prvenstvu Luizijane, gdje mu je najsnažniji protivnik zaostajao 557 poena…
Smatrate li Amerikanca klovnom? Ali klovn nije on, nego FIDE. Pogotovo kada njen generalni direktor Sutovsky ne priznaje očiglednu „rupu“ u pravilniku, koju koristi već treći šahista, i degradaciju samog ciklusa, nego počinje da komentariše kako je Hikaru sve pogrešno shvatio… Ne, Nakamura je upravo sve shvatio tačno – i djeluje u skladu s pravilima igre. Kako se kaže – kakvo prvenstvo, takav i odnos prema njemu!
Tekst: Jevgenij Atarov
Foto: Maria Emelianova