Autor: Jurij Šaburov
U jesen 1919. godine moskovski šahisti, nemajući svoj klub, sastajali su se po privatnim stanovima. Posebno srdačno ih je primao kod sebe u Velikom Afanasijevskom sokačetu Boris Vasiljevič Ljubimov, koji je aktivno učestvovao u raznim takmičenjima prije revolucije. Tu je, zajedno s ostalim vodećim šahistima prestonice, često dolazio i Aleksandar Aljehin. Ipak, česta službena putovanja gostoljubivog domaćina, inženjera za željeznički saobraćaj, primorala su ih da potraže drugo mjesto za šahovske susrete.
Ubrzo je glavna baza nekadašnjeg šahovskog kružoka postao stan G. D. Bermana u kući broj 23 na Prečistenskom (Gogoljevskom) bulevaru. Stan je bio prilično prostran, pa su se tu održavali mečevi i turniri. Pored N. D. Grigorjeva, N. I. Grekova, N. M. Zubareva, N. M. Pavlova-Pjanova i H. K. Baranova, ovdje su dolazili i manje poznati moskovski šahisti.
Prisjećajući se svojih dolazaka u ovaj stan, Vladimir Konstantinovič Lezerson, koji je do 1972. godine postao kandidat tehničkih nauka, zapisao je:
„…A. A. Aljehin se odmah veoma aktivno uključio u šahovski život. Skoro svakodnevno je posjećivao šahovski kružok i učestvovao u lakšim turnirima, u kojima je gotovo uvijek osvajao prva mjesta…“
„Aljehin je bio veoma prijatan čovjek, bez trunke velemajstorske uzvišenosti ili umišljenosti. Rado je igrao slobodne partije s šahistima koji su mu, po snazi igre, očigledno bili inferiorni, pregledao i analizirao partije i pojedine pozicije, pokazivao svoje. Jednom nam je pokazivao svoju partiju protiv Durasа s turnira u Manhajmu (1914. godine). Neko ga je upitao kako ocjenjuje snagu Durasa. ‘Pa, šta da kažem,’ odgovorio je Aljehin. ‘Duras je, naravno, vrlo jak šahista, ali kada igra protiv mene, ja uvijek znam o čemu razmišlja.’“
Na pitanje da li zaista ima majstora protiv kojih ne zna o čemu razmišljaju, Aljehin je odgovorio:
„Naravno. Kada igram protiv Laskera ili Kapablanke, nemam potpuno predstavu o čemu razmišljaju. Mnogi njihovi potezi za mene su pravo otkrovenje…“
U prethodnom poglavlju knjige dat je odlomak iz veoma zanimljivih sjećanja H. K. Baranova, s kojim je autor imao priliku da razgovara u njegovom stanu u proljeće 1979. godine. Profesor-orijentalista tada je bio u poodmaklim godinama, ali je uprkos tome razgovor s tim duboko obrazovanim čovjekom, velikim entuzijastom šaha, bio veoma prijatan i koristan.
Zanimljivo je vratiti se sjećanjima H. K. Baranova, napisanim 1956. godine, i donijeti još jedan njihov dio koji se odnosi na period 1918–1920. godine.
„Aljehin je nekako olako primao svoje prve nagrade. Nije ga tada zanimala sportska pobjeda – osjećalo se da su mu interesi viši, a vidici širi.
Izdvojiću dvije osobine Aljehinovog karaktera… Prvo, s jednakom pažnjom i korektnošću odnosio se prema svakom protivniku i uvijek je bio spreman strpljivo da objašnjava greške i pokazuje duboke varijante šahistima bilo koje snage. Nismo kod njega osjećali ni nadmenost, ni ravnodušnost, i uvijek smo dobijali iscrpne odgovore na sva pitanja.
Drugo, Aljehin je pokušavao da izvuče korist iz svake partije, čak i iz blic partije. Davao nam je nekoliko poena prednosti, što smo zvali ‘duhovna fora’, ali je izbjegavao da daje prednost piona ili figure. Igrali smo bez satova, ne žureći. I u slobodnim partijama s prvokategornicima, Aljehin je, očigledno, provjeravao varijante koje su ga zanimale.“
Nevjerovatan utisak ostavljao je Aljehinov prikaz ove ili one kombinacije iz partija blic-turnira. On je odmah pamtio sve što je bilo vrijedno pažnje.
U jednoj maloj simultanci „naslijepo“ Aljehin je bio primoran da izgubi figuru, nakon čega sam smatrao da je pobjeda osigurana, ali, nažalost, Aljehin je lijepom kombinacijom forsirao remi. Mnogo mjeseci kasnije, Aljehin je u klubu pokazao tu – ni od koga zapisanu – kombinaciju…
Ovaj primjer, koji karakteriše Aljehinovo fenomenalno šahovsko pamćenje, dopunjava i N. P. Celikov, prisjetivši se jednog zanimljivog slučaja na istu temu:
„…Jednom, 1915. godine, K. Isaev i ja, — piše Celikov — pokazali smo našu partiju Aljehinu, koji se za nju zainteresovao, ali je nije zapisao. Četiri godine kasnije, Aljehin je iz pamćenja obnovio tu partiju, i uz njegove komentare ona je objavljena u prvom broju ‘Listka Petrogubkomune’. Mi smo do tada sasvim zaboravili kako je partija tekla…“
-Nastaviće se-