Autor: Jurij Šaburov
Tokom spasavanja ranjenih vojnika, Aljehin je, bez sumnje, izlagao opasnosti i sopstveni život. Dva puta je bio ranjen od eksplozija granata koje su mu eksplodirale u blizini, a nakon druge, teže povrede u leđa, smješten je u bolnicu u gradu Tarnopolu. Kako mu se postepeno stanje poboljšavao, Aljehin je sve češće molio upravu bolnice da pozove lokalne šahiste u njegovu sobu i igrao je s njima naslijepo.
Jednog septembarskog dana 1916. godine, igrao je istovremeno s petoricom protivnika bez gledanja u tablu – i pobijedio sve. Među tim pobjedama bila je i efektna, slavna partija protiv „Feldta“ (L. Štolnenbergera), koja je obišla čitav svijet. Aljehinova kombinacija u toj partiji ostavlja snažan utisak. Zadivljujuće su mogućnosti ljudskog uma… Završnica partije nalazi se u završnom dijelu knjige.
Kada je osjetio da se nalazi na putu oporavka, Aleksandar Aljehin napustio je bolnicu i vratio se u Moskvu. Bilo je, naravno, mnogo dirljivih susreta. Vodili su se i razgovori za šahovskom tablom, iako je, razumljivo, rat značajno umanjio intenzitet šahovnog života.
Ipak, 13. septembra 1916. godine, maestro Aleksandar Aljehin bio je pozvan u Moskovski šahovski kružok da održi simultanku. Zanimljivo je da se kružok upravo preselio u novi prostor – veliku salu muške gimnazije P. N. Strahova u ulici Sadovo-Spasskaja broj 6 – baš one gimnazije u kojoj je 1910. godine osnovan prvi šahovski kružok koji je nosio ime A. A. Aljehina.
Simultanka je bila organizovana povodom otvaranja šahovske sezone i privukla je veliku publiku. Igralo se na 37 tabli, a Aljehin je pobijedio u 28 partija, uz 3 poraza.
Početkom oktobra Aleksandra Aljehina su očekivali u Odesi. Prije polaska tamo, između braće se odigrao težak, mučan razgovor o časopisu „Šahmatni vjesnik“, projektu Alekseja Aljehina, u kojem je Aleksandar rado sarađivao. Problem je bio u tome što se materijalna situacija časopisa s početkom rata naglo pogoršala. Nakon gorkih razmišljanja donesena je teška, ali neizbježna odluka – da se izdavanje časopisa obustavi izlaskom posljednjeg dvobroja 19–20 za 1916. godinu. Tako je Rusija ostala bez posljednjeg šahovskog časopisa koji je izlazio u predrevolucionarnom periodu.
U Odesi je Aljehin 4. oktobra 1916. godine održao simultanku u sali gradske skupštine, simultanku naslijepo na 9 tabli. Rezultat je bio isti na svakoj — seansijer je pobijedio sve protivnike. Prihod od ovog događaja uplaćen je u fond „Odesa – Srbiji“. Osim toga, Aljehin je odigrao i niz lakših partija s B. Berlinskim.
Posle ove kratke turneje, Aljehin se vratio u Moskvu. Tamo je, u Moskovskom šahovskom kružoku, 25. novembra i 2. decembra 1916. godine odigrana partija između Aljehina i A. Rabinoviča, koja se završila remijem u 46. potezu. Već 4. decembra, u Petrogradu, odigrao je partiju naslijepo protiv A. Velihova, u kojoj je maestro zabilježio pobjedu.
Ubrzo se Aljehin ponovo našao u Moskvi, gdje je 8. februara 1917. godine vrlo vješto pobijedio A. Rabinoviča u 28 poteza. Ta partija, s komentarima pobjednika, objavljena je 18. marta 1917. godine u dodatku uz novine Novo vreme. To je, vjerovatno, bila posljednja partija koju je Aleksandar Aljehin odigrao u tom burnom vremenu, koje se osjećalo u cijeloj Rusiji.
Gotovo svuda pogoršavala se ekonomska situacija, raslo je štrajkačko raspoloženje, zaoštravala se politička kriza, a funkcije vlasti su slabile… U februaru 1917. godine u Rusiji je izbila revolucija. Car Nikolaj II abdicirao je s prijestola. Dana 2. (18.) marta formirana je Privremena vlada, na čijem čelu se našao knez G. E. Lvov.
(Nastaviće se)