
(35.nastavak)
Dakle, u meču s Taljem nastao je presedan — a to je ono što pravnici posebno cijene kada nema pisanih zakona! Ali, očigledno, ne u svim zemljama.
Pogledajmo, ipak, čime će još iskusni pravnik iznenaditi šahovski svijet:
„Slične žalbe na uticaj natprirodnih faktora na tok šahovske borbe mogu se objasniti ili bolesnom sumnjičavošću g. Korčnoja, ili njegovom željom da namjerno zakomplikuje i zaoštri atmosferu oko važnih sportskih takmičenja. U vezi s tim smo prinuđeni podsjetiti… da su mnogi mečevi sa učešćem Korčnoja bili praćeni skandalima. Na primjer, s Reševskim, 1968. (laž! – V. K.), s Taljem, 1968. (laž! – V. K.), s Mekingom, 1974. (laž! – V. K.), s Petrosjanom, 1974. (vidi Zapiske zlotvora, str. 42 – V. K.), s Karpovom, 1974. (gruba laž, samo da sam pokušao! – V. K.), sa Spaskim, 1977/78. (šahovski svijet nije odobrio čudno ponašanje Spaskog – niko ga nije podržao osim Sovjetske federacije! – V. K.)“
U pristojnom društvu lašcu i klevetniku bi pokazali vrata, a ovdje se pravnik našao u ulozi glasnogovornika istine. I tako:
„Na osnovu izloženog (! – V. K.) smatramo neosnovanim i nedostojnim optužbe ili sumnje iznesene protiv profesora V. Zuhara, kao i zahtjeve da se odredi distanca na kojoj bi on, za razliku od ostalih gledalaca, trebalo da se nalazi u odnosu na učesnike, a još manje njegovo udaljavanje iz Convention-centra.“
Tipičan primjer sovjetskog pravnog stila! Umjesto da odgovori na suštinu problema, Baturinski izliva kofu blata na protivnika, pokušavajući da prebaci krivicu za sopstvene prekršaje upravo na njega!
Ko je Zuhar? Ako je zvanično lice, neka sjedi zajedno sa zvaničnicima u amfiteatru! Ako nije — zašto ga brani baš Baturinski, pa on nije sovjetski ambasador na Filipinima?! I uopšte, zašto Zuhar mora da sjedi pored scene? Ako mi smeta, treba ga ukloniti iz mog vidnog polja – to je sve što tražim. Ako tokom partije održava vizuelni kontakt s Karpovim (a veza igrača s publikom je po pravilima FIDE zabranjena), onda ga jednostavno treba pomjeriti!
Ostavimo na trenutak ovaj problem. Sovjetski tim je ogroman — i trikova u njegovom arsenalu ima bezbroj.
„Ispruženu ruku treba stisnuti!“
Osma partija. Došao sam na partiju, Karpov nije ustao. Sjeo sam i pružio ruku. Karpov je odgovorio da od tog trenutka više neće razmjenjivati rukovanje sa mnom. Obratio sam se glavnom sudiji:
— „Razumijete li vi šta se dešava?“
(Prema dogovoru postignutom prije meča, Karpov je bio dužan unaprijed da o svojoj odluci obavijesti sudiju, kako bi ovaj stigao da obavijesti mene.)
Šmid nije ništa shvatio, očigledno nije bio upućen u stvar.
— „Da, očekivao sam da će se to kad-tad dogoditi“, promrmljao je zbunjeno i pogledao na sat — da vidi nijesam li zakasnio. Ne, sve je bilo u redu!
Partija je počela, ali ja sam bio izvan sebe: kakvo očigledno, podmuklo kršenje dogovora! Kasnije je Lotar Šmid izjavio da se ne bi protivio da sam zatražio odlaganje partije. Ali meni to nije palo na pamet — ja se ustručavam pred bezobrazlukom. Priznajem, prije meča sam se pripremao na mogućnost neke vrste Karpovljeve izdaje. Ali zar je bilo moguće predvidjeti tako drsku formu odbijanja rukovanja?! Zaista — za djecu boljševičke elite zakoni ne važe!
Pucanj je pogodio metu: igrao sam kao dijete. Karpov je izveo dobar napad. Na turniru šahista prve kategorije, takva partija bi bila prilično visoko ocijenjena…
Tokom partije, Rošalj je novinarima pročitao saopštenje „u ime Karpova“:
„Tokom niza godina, Korčnoj je sebi dozvoljavao uvredljive izjave na račun Karpova, drugih velemajstora i poznatih šahovskih ličnosti (Baturinski! Strahota je i pomisliti šta bi bilo sa svjetskim šahom bez takvih „ličnosti“ – V. K.). Ipak, rukovodeći se principima sportskog džentlmenstva i izlazeći u susret ljubaznim organizatorima ovako značajnog događaja kao što je meč za svjetsku titulu, svjetski šampion je bio spreman da se sa svojim protivnikom pozdravlja rukovanjem prije svake partije. I to je činio čak i nakon što je Korčnoj na konferenciji za štampu prije meča u Manili ponovo sebi dozvolio uvrede na račun svjetskog šampiona i pojedinih članova njegove delegacije.
Posljednja dešavanja pokazuju da se izazivač ne odriče svoje linije zaoštravanja atmosfere. U takvim okolnostima Karpov ne želi da pruža ruku Korčnoju.“
Šta znači to „posljednja dešavanja“?! Pat-pozicija? Ili pokušaj da se Zuhar premjesti? Da podsjetim: moja konferencija za štampu bila je 4. jula, pismo Baturinskog–Karpova sa saglasnošću na rukovanje datira iz 12. jula, a saopštenje Rošalja–Karpova od 3. avgusta. Ne treba biti dubok psiholog da bi se shvatilo: prihvatanje mog prijedloga bilo je samo manevar — da bi potom sa dobitkom bilo iskorišćeno pravo na odustajanje od njega.
Em. Štejn piše:
„Prije osmog duela, predstavnik TASS-a Aleksandar Rošalj obavijestio je novinare da će održati kratku pres-konferenciju, koja će, međutim, početi pola sata nakon početka partije. A na sceni je u međuvremenu prikazana druga ‘pripremljena tačka’ Karpova: on je odbio tradicionalno rukovanje, čime je prekršio elementarna pravila etike i pokazao da mu je nepoznata češka izreka ‘ispruženu ruku treba stisnuti.’ Karpovljevo ponašanje Rošalj je opravdavao time što je Korčnoj u svojim intervjuima prije meča vrijeđao ne samo svjetskog šampiona, već i njegove prijatelje — Baturinskog i Talja. Na pitanje novinara zašto je Karpovljeva reakcija toliko zakasnila, kad su izjave izazivača bile poznate odavno — Rošalj nije imao šta da odgovori: to je bio nokaut.“
(„Kontinent“ br. 21, 1979.)
Prošlo je nekoliko dana prije nego što sam uspio javno odgovoriti na Karpovljev ispad i Rošaljevo saopštenje. U mojoj ekipi, nažalost, nije bilo viška ljudi — stručnjaka za razne spletke i javna saopštenja. Jasno je da nisam bio u stanju da zaustavim bujicu laži koju je širio sovjetski aparat, ali ćutanje bi značilo priznanje krivice. Morao sam sve da radim sam, ali to sam radio rado.
(Nastaviće se)