24. avg 2025, 19:00

Saint Louis Chess Club objavio je da će u oktobru, u okviru Clutch Chess: Champions Showdown, u meč-turniru ukrstiti figure trojica trenutno najbolje rangiranih igrača – Magnus Carlsen, Hikaru Nakamura i Fabiano Caruana, kao i svjetski šampion Dommaraju Gukesh… Iako neće igrati klasični šah, već brze šahovske partije, biće to najjače sastavljen turnir godine. A kada su se posljednji put najbolji svjetski šahisti okupili u tako uskom krugu?
Treba početi, naravno, iz XIX vijeka, iz epohe kada je pojam „šahovska elita“ bio vjerovatno najneodređeniji – često su se pod jednim krovom nalazili krajnje šaroliki igrači… Dovoljno je pomenuti čuveni London 1883, posle kojeg je Wilhelm Steinitz izazvao Johanna Zukertorta i tako pokrenuo tradiciju mečeva za titulu svjetskog šampiona. Na jednom kraju bili su budući rivali za krunu, a na drugom – Sellman, Mortimer i Skipworth, čija imena danas gotovo nikome ne znače ništa… Ili legendarni Hastings 1895 – sjajni Harry Pillsbury, Mikhail Chigorin, Emanuel Lasker, Siegbert Tarrasch, Steinitz, ali i gomila slabijih učesnika. Prva prava selekcija desila se tek u Saint Petersburgu 1895/96, sa svega četvoricom učesnika.
Taj turnir ušao je u istoriju: Lasker, tadašnji svjetski prvak, Steinitz, Chigorin, i senzacionalni pobjednik Hastingsa Pillsbury. Lasker je, nakon početnog vođstva Pillsburyja, preokrenuo tok turnira ključnom pobjedom u 4. krugu – i potvrdio status broja 1.
Sledeći pravi superturnir održan je tek 1914. – ponovo u Saint Petersburgu. Iako su prije toga postojali veliki forumi – Nürnberg, Beč, London, Pariz, Cambridge Springs 1904, Saint Petersburg 1909 – svi su imali istu slabost: većina učesnika nije bila u trci za pobjedu. Turnir iz 1914. imao je dva dijela – preliminarni i finalnu petorku. Upravo tu odigrana je još jedna istorijska partija: Lasker je morao pobijediti Capablancu da bi nadoknadio zaostatak od 1,5 poena. Uspio je, Capablanca je slomljen izgubio i sljedeću partiju – i Lasker je osvojio turnir.
U New Yorku 1924, Capablanca je uzvratio, ali je Lasker opet bio ispred. Aljehin, Maršal, Reti, Bogoljubov, Maroczy, Tartakower – sve legende, ali rezultat govori jasno: dvojica vodećih su dominirala. Godinu kasnije, u Moskvi, pobijedio je Bogoljubov, nadmašivši čak i Capablancu i Laskera.
Sledeći istorijski pokušaj okupljanja elite bio je Nottingham 1936, sa čak pet svjetskih šampiona: Lasker, Capablanca, Aljehin, Euwe, Botvinik. Pobijedio je Botvinik, koji je iako nije pobjeđivao vrhunske rivale, uspio da ne izgubi nijednu partiju. Turnir AVRO 1938 bio je još strože selektovan – samo osmorica najboljih. Pobijedio je Keres, ali nije dobio meč za titulu – dok je Botvinik, iako treći, kasnije postao šampion.
Meč-turnir 1948. bio je ključan – Botvinik je postao svjetski prvak, pobijedivši u najjačoj konkurenciji ikada, neutralizujući i Keresa, i Euwea, i Smyslova, i Reshevskog.
Od 1950-ih, kada sovjetski igrači preuzimaju svjetsku dominaciju, pojam superturnira se širi. USSR prvenstva su postajala superturniri sami po sebi. Zapadna konkurencija nije imala mnogo šansi do pojave Fischera – ali ni on nije često igrao u jakim turnirima. Santa Monica 1966 bila je izuzetak: Spaski, Petrosian, Fischer, Larsen, Portisch, Najdorf… Spaski je pobijedio, ali Fischer je blistao u drugoj polovini.
Karpov nije imao mnogo velikih okupljanja. Montreal 1979 dijeli s Taljem, a onda dolazi Kasparov, koji od 1983. do 1991. pobjeđuje svuda. Njegova pobjeda u Tilburgu 1991 (2,5 poena ispred Karpova) bila je grandiozna. Tu su bili i Short, Ivanchuk, Anand, Kamsky, Timman, Korčnoj…
Karpov uzvraća u Linaresu 1994, sa 11/13 bez poraza, ispred Kasparova za 2,5 poena – performans blizu 3000! No, već Las Palmas 1996 pokazuje pad – dijeli poslednje mjesto.
Kasparov dominira: Wijk aan Zee 1999, 7 pobjeda zaredom, „besmrtna partija“ protiv Topalova. Linares iste godine: +7=7–0. U Frankfurtu pobjeđuje sve u rapid sistemu – Karpova, Ananda, Kramnika. Godine 2002, na Eurotel Trophy u Pragu, pobjeđuje Anand.
Nakon Kasparovljevog povlačenja, kreće industrija superturnira: Wijk aan Zee, Linares, Bilbao, Sofia, Moskva, Nanjing, London, Shamkir, a od 2014. – Zurich, Saint Louis, Stavanger.
Tri posebna turnira:
- Zurich 2014 – prvi s prosjekom preko 2800.
- Saint Louis 2014 – rekord 2802, Caruana 8,5/10, performans 3098.
- Stavanger 2017 – najjači prosečni rejting na 10 učesnika: 2797.
Ovogodišnji Stavanger oborio je rekorde gledanosti – zahvaljujući i Carlsenovoj frustraciji protiv Gukesha… ali to je druga priča.
I sad – nova epizoda iz Saint Louisa: Carlsen i Gukesh su tu, publika je tu – spektakl je zagarantovan!
Format Clutch Chess: Champions Showdown biće dodatno uzbudljiv: iako se tri dana igra dvokružno, rapid 10+5, vrijednost poena raste:
- dan – obični poeni
- dan – dupli
- dan – trostruki
Tako i oni koji lošije startuju ostaju u igri do samog kraja.
Ovakav sistem već je isproban – Clutch Chess Knockout 2020 na Lichessu, gdje je Carlsen pobijedio zahvaljujući „trostrukoj“ pobjedi nad Caruanom.
Šta će se desiti ovaj put – i hoće li još neki sto stradati pod Magnusovim pritiskom – uskoro ćemo vidjeti.
Tekst: Evgeniy Atarov
Foto: Lasker Chess Magazine