David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
102.nastavak
Godine 1974. Karpov je u mečevima kandidata pobijedio jednog za drugim vodeće sovjetske šahiste. Savladavši Lava Polugajevskog i Spaskog (u ozbiljnoj borbi), potom je pobijedio i Korčnoja, koji je optužio sovjetske zvaničnike da su u njihovom međusobnom susretu otvoreno stali na stranu mladog čovjeka.
Tako je Karpov postao izazivač za titulu svjetskog prvaka i trebalo je da igra protiv Fišera. Generalna skupština Međunarodne šahovske federacije trebalo je da usvoji pravila meča tokom Šahovske olimpijade 1974. godine. Fišer je iznio ogroman spisak od 179 zahtjeva, a FIDE je odmah prihvatila sve osim dva. Petrosjan je gunđao: „Ti ljudi rade sve što Bobi hoće, i on će sjesti za tablu pod uslovima koje je sam diktirao.” Iako se u Fišerov tim vratio Ed Edmondson, glavni zagovornik njegovih zahtjeva ostao je Fred Kramer. Jedan od uslova bio je da sudija nema pravo da piše o meču čak ni nakon njegovog završetka. Neko iz FIDE je ironično primijetio: „Gospodin Kramer ne može ćutati ni tri minuta, a hoće da sudija ćuti čitav ostatak života.”
Postojala su, međutim, dva sporna pitanja. Prvo, FIDE je predložila da pobjednik bude onaj ko prvi pobjedi šest partija. Fišer je insistirao na deset pobjeda, pri čemu se remiji ne bi računali i broj partija ne bi bio ograničen. Drugo, Fišer je tražio da u slučaju rezultata 9:9 šampion zadrži titulu, što je značilo da izazivač mora pobijediti s razlikom od dva poena — prednost koja je jasno išla u korist šampiona. Nakon rasprava iza zatvorenih vrata, delegati su predložili kompromis: igra se do deset pobjeda, ali s limitom od trideset šest partija (u tom slučaju pobjednik je onaj ko osvoji više poena). Inače, rekli su, meč bi mogao da traje unedogled. Fišer je odmah odgovorio: „Obaviješten sam da su moji prijedlozi odbijeni većinom glasova. Time je FIDE nastupila protiv mog učešća u šampionatu svijeta 1975. godine. Zbog toga se odričem titule svjetskog šampiona FIDE.”
Još uvijek nije sve bilo izgubljeno. Mnogi su njegovu odluku shvatili kao još jedan izraz uobičajene konfrontacije. Proces pregovora o meču tekao je brzo; Manila je ponudila zapanjujuću sumu od 5 miliona dolara, što je bio drugi najveći nagradni fond u istoriji sporta (nakon zairske „Bitke u džungli” između Muhameda Alija i Džordža Formana).
U martu 1975. godine održan je vanredni kongres FIDE. Na njemu je Fišeru učinjen još jedan ustupak, pristalo se na neograničen broj partija. Međutim, delegati su odbili da prihvate zahtjev da šampion zadrži titulu pri rezultatu 9:9. Edmondson je otputovao u Kaliforniju da moli šampiona.
U međuvremenu, FIDE je objavila da će, ako Fišer ne pristane da igra meč do 1. aprila, biti lišen titule. Taj dan je došao i prošao; pa još jedan… Konačno, 3. aprila proglašen je novi šampion – Karpov. Na konferenciji za štampu on je nagovijestio da je spreman da se sastane s Fišerom u neoficijelnom meču, možda imajući na umu Manilu i pet miliona dolara. Karpov se tri puta neoficijelno sreo s Fišerom – u Japanu, Španiji i Vašingtonu – razgovarajući o uslovima meča. Na kraju je ministar sporta Sergej Pavlov, uz podršku CK KPSS-a, odbacio tu ideju. Glavni ideolog Mihail Suslov potpisao joj je presudu, ocijenivši je kao „necjelishodnu”.
Fišer se pokazao kao najneaktivniji od svih šampiona, ne odigravši nijednu ozbiljnu partiju tokom tri godine. Težeći da pokaže kako je dostojan krune, Karpov je nastavio da aktivno igra; iz godine u godinu njegova snaga je rasla, osvojio je niz elitnih turnira velemajstora i učvrstio svoj autoritet u šahovskom svijetu. Dva puta je pobijedio u meču protiv Korčnoja – u filipinskom gradu Baguio 1978. godine (jedva) i 1981. u italijanskom Meranu (ubjedljivo). Njegov nasljednik na šahovskom tronu Garri Kasparov pisao je o Baguiu: „Nakon toga, sjećanja na Rejkjavik su se konačno izbrisala, i prestiž sovjetskog šaha je obnovljen.”
A gdje je nestao Fišer? Nekoliko godina je živio u Pasadeni, u okrilju Svjetske crkve Gospodnje, gdje su ga nazivali „saradnikom”. Crkva ga je hranila, obezbijedila mu dobre apartmane u ulici Mokinberd i čak mu dodijelila lični avion. Zauzvrat, Fišer im je preusmjerio oko trećinu (61.200 dolara) svojih nagrada sa Islanda. Sprijateljio se s Garijem Snajderom, nacionalnim šampionom u dizanju tegova, koji je trenirao vjernike. Gotovo svake večeri on i Fišer su se bavili fizičkim vježbama – fudbalom, košarkom, tenisom, plivanjem, stonim fudbalom. Fišer je mnogo vremena provodio slušajući hrišćanske propovjednike na radiju.
Bilo je i drugih ljudi koji su željeli da mu pomognu. Jedna od njih bila je Klaudija Mokarou, takođe članica Svjetske crkve Gospodnje. Godine 1976. međunarodni majstor Dejvid Levi posjetio je Fišera. On je tada živio u velikoj kući bez namještaja. Levi i Fišer su spavali na dušecima položenim pravo na pod. Levi se prisjeća da je Fišer koristio Mokarou kao vozača, nazvavši je da ih vozi u neki restoran.
(Nastaviće se)