Autor: Jurij Šaburov
Nisu se kvalifikovali O. Bernštajn, A. Rubinštajn, A. Nimcovič (svi Rusija), B. Blekbern (Engleska), D. Janovski (Francuska) i I. Gunsberg (Engleska).
Od 27. aprila do 9. maja 1914. godine za šahovskim stolovima, uz ogromno prisustvo publike, sastajali su se pobjednici kvalifikacione faze. Igralo se, naravno, ne sve u jedan dan — neko, ko bi se našao peti, odmarao je.
U finalu se naglo pojačao napadački polet kod Laskera. Nastojeći da nadoknadi propušteno, igrao je svaku partiju s velikim naporom. Ali ni Kapablanka nije zaostajao… Sve je odlučila treća partija između njih — nakon dva prethodna remija s Kubancem, Laskeru je uspjelo da je dobije. Na kraju, finalni turnir donio je Laskeru 7 poena, što je sa 6½ iz kvalifikacija donijelo prvu nagradu. Njegov glavni protivnik Kapablanka osvojio je u finalu 5 poena i, dodavši im 8 iz kvalifikacija, dobio drugu nagradu. Samo za pola poena njegov rezultat bio je slabiji od onog svjetskog prvaka.
A glavni junak turnira, možda, ipak je postao student Aleksandar Aljehin. Osvojivši u finalu 4 poena, koji su dodati na 6 poena iz kvalifikacija, on je sa 10 poena osvojio treću nagradu i zvanje velemajstora. Uspio je da nadmaši čitavu grupu poznatih šahista i ostavio je u sjenci A. Rubinštajna, u kome su mnogi vidjeli pretendenta za svjetskog šampiona.
U listu „Večernje vrijeme“ 14. maja, nakon završetka turnira, pisalo se:
„Dakle, na šahovskom nebu zasjale su novim sjajem dvije zvijezde prve veličine — (mislilo se, naravno, na Laskera i Kapablanku. — Ju. Š.) — i u tome je istorijski značaj turnira. A druga njegova zasluga je u tome što je pored te dvojice načinio još jednog igrača, kojem se najviše raduje Rusija. Riječ je, naravno, o Aljehinu. Eto ko može reći da je sam izborio svoje visoko mjesto. U turnir je primljen tek nakon pobjede na sveruskom prvenstvu; nisu očekivali da će ući u grupu pobjednika; upozoravali su njegove pristalice da u njoj može igrati neuspješno — i evo, u pobijanju svega toga, Aljehin uzima III nagradu! U njegovoj ličnosti Rusija dobija vrlo opasnu snagu, koju se bez straha može blagosloviti za dalje, sve teže, sve opasnije borbe…“
S oduševljenjem se o Aleksandru Aljehinu pisalo i u stranoj štampi. Rudolf Špilman ga je u „Posljednjim vijestima Minhena“ nazvao mladom nadom Rusije: „On posjeduje ogroman fond ideja i od njega se može očekivati mnogo sjajnog.“
„Dojčes Vohenšah“ je tvrdio: „Velika nadarenost Aljehina već odavno nije u pitanju, ali to što je odmah zauzeo mjesto među pobjednicima — o tome niko nije mogao ni sanjati i to je zaslužena čast mladog majstora.“
A Georg Marko je rekao da je Aljehin bio „treći u savezu najsnažnijih“, da je njegov stil igre opravdao sebe i da se, pokazujući „lavlje kandže“, borio s nesavladivom hrabrošću.
Nakon što je Aleksandar Aljehin u maju 1914. godine blistavo položio istovremeno dva izuzetno teška ispita — na Učilištu pravosuđa i na međunarodnom turniru — činilo se da mu je potreban dug odmor. Ipak, poziv Njemačkog šahovskog saveza vodio je ka narednom, 19. kongresu, koji se održavao u Manhajmu. Tamo je već otputovala velika grupa ruskih šahovskih majstora i amatera. Aljehin nije žurio i na turnir je stigao 7. jula, po novom kalendaru 20. jula 1914. godine, doslovno dva sata prije početka takmičenja.
Odgovarajući na pitanje Petra Romanovskog zašto je tako dugo držao turnirski komitet u neizvjesnosti, Aljehin je rekao da mu je bilo neophodno da sazna da li će Kapablanka učestvovati na turniru. „Stvar je u tome“, prilično neposredno je objasnio svoju misao, „što sam bio spreman da igram samo u slučaju nepojavljivanja Kapablanke. Za nekoliko godina namjeravam da igram s njim meč za titulu svjetskog prvaka i zato je veoma važno stvoriti oko tog pitanja određeno javno mnjenje. Danas igram slabije od Kapablanke, i da je on učestvovao, uzeo bi prvu nagradu, a da zauzmem niže mjesto od Kapablanke sada — to apsolutno nije u mom interesu.“
-Nastaviće se-