
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
98.nastavak
Kako se diskusija razvijala, pitanje pripreme Spaskog i njegove nespremnosti da se osloni na savjete ponovo je pokretano: rad je ocijenjen kao „površan“ i „nezadovoljavajući“. Talj je bio naročito oštar: „Izgubiti od takvog igrača kao što je Fišer – to nije sramota, ali igra Spaskog jednostavno užasava.“
Na udaru su se našli i stil ponašanja i ličnost Spaskog. Šef lenjingradske šahovske federacije A. P. Tupikin izjavio je da je ljubav Lenjingrađana prema bivšem šampionu isparila, optuživši ga za umišljenost, strane poglede i nesposobnost da shvati politički značaj takvog meča. Zamjenik predsjednika Šahovske federacije SSSR i potpredsjednik FIDE B. I. Rodionov bio je još oštriji i direktniji: „Spaski je zaboravio da je sportista, ali — u crvenoj majici! Svojim nastupom doveo je u pitanje ugled države.“ Neshvatljivo je kako je Spaski mogao da se povinuje svom protivniku — onome što je Rodionov nazvao „apsolutno neutemeljenim zahtjevima koje je postavio taj nitkov“.
Na kraju je Ivonin iznio zaključak. Bio je nemilosrdan prema Spaskom, izloživši oštroj kritici i njegov rad i ideološki aspekt svega što se dogodilo:
„Svi njegovi zahtjevi i želje bile su ispunjene. Danas možemo samo da žalimo što te mogućnosti nisu bile u potpunosti iskorišćene… Riječi Spaskog, da će meč biti praznik i da u njemu treba da bude poštena borba, mogu se nazvati izrazom idealizma. To nije bio praznik, već surova bitka. Nije slučajno što je Maršal, Fišerov pravni zastupnik, rekao da je Fišerova pobjeda bila pitanje nacionalnog i ličnog ponosa. Nažalost, drug Spaski nije davao takve izjave.“
Nikolaj Krogius, koji je 1981. godine preuzeo rukovodstvo šahovskim odjeljenjem Državnog komiteta za sport, kaže da je poraz Spaskog na kraju donio mnogo pozitivnih plodova: „Vlasti su počele da pomažu mladim šahistima, da razvijaju šah u cjelini. Otvoreno je mnogo dječjih šahovskih škola, povećano je izdavanje šahovske literature, reorganizovan je sistem prvenstava SSSR-a, više pažnje je počelo da se posvećuje vodećim mladim šahistima, među kojima je glavni bio Karpov. Zvuči paradoksalno, ali Fišerova pobjeda pozitivno je uticala na povećanje statusa šaha u Sovjetskom Savezu.“
Što se tiče Spaskog, njemu devet mjeseci nije bilo dozvoljeno da igra u inostranstvu. To je loše, kaže on, „nakon poraza morate igrati, jer imate mnogo energije koja traži izlaz“. Oduzeto mu je 200 rubalja mjesečno koje je dobijao tokom priprema, ali je i dalje primao dobru stipendiju velemajstora.
Sve je moglo biti mnogo gore. Početkom Hladnog rata, kada je Sovjetski Savez tek počeo da učestvuje na međunarodnim takmičenjima, netrpeljivost Politbiroa prema porazima dovela je do toga da je general Apolonov premješten iz Ministarstva unutrašnjih poslova u Sportski komitet. Poraz u inostranstvu povlačio je za sobom telegram od generala s naređenjem da se rezultati odmah poprave. Na neki način, sportisti su nalazili u sebi dodatnu snagu. Godine 1974, ministar unutrašnjih poslova Nikolaj Ščelokov, koga je Brežnjev unaprijedio u čin generala, posjetio je meč Karpov – Korčnoj (pobjednik tog meča izlazio je na meč s Fišerom za titulu svjetskog prvaka). Prema riječima Baturinskog, Ščelokov ga je počeo ispitivati o šahovskim stvarima. I, između ostalog, rekao: „Ja bih sve one koji su tamo bili sa Spaskim u Rejkjaviku – uhapsio.“
Iako su posljedice meča bile bolne, karijera Spaskog time nije završena. Nakon poraza nije izgubio volju za takmičenjem, iako je rekao Ivoninu da bi volio da se prema njemu odnose kao prema običnom velemajstoru. Odlučio je da ne učestvuje na prvenstvu SSSR-a, ali je sljedeće godine namjeravao da zaigra na velikom turniru. I zaista, tada je postao šampion SSSR-a. Godine 1974. pobijedio je u četvrtfinalnom meču kandidata američkog velemajstora Roberta Birna, ne izgubivši nijednu partiju, ali nije uspio da dođe do finala i revanša s Fišerom.
Još uvijek je volio da iznenađuje i provocira. Jedna takva šala skoro ga je koštala pasoša za inostranstvo, kada je prolazio partijsku komisiju za izlazak iz zemlje. Procjenjujući njegovu političku lojalnost, postavili su mu pitanje o situaciji u Angoli. U to vrijeme portugalske trupe borile su se tamo s marksističkim pobunjenicima. Sovjetske novine posvećivale su mnogo pažnje tom ratu, slaveći pobjedu naroda nad „kolonizatorima“. Možda želeći da šokira prisutne, Spaski je odgovorio da nema vremena da prati razvoj događaja u Angoli. Komisija je zaista bila šokirana, i pasoš mu nije izdat. Odluka je poništena tek nakon intervencije Sportskog komiteta.
Gubitak svjetske titule izazvao je u životu Spaskog ne samo profesionalnu, već i ličnu krizu; uslijedio je razvod, a u septembru 1975. nova ženidba. Spaski je upoznao Marinu Ščerbačevu — državljanku Francuske — u kući jednog francuskog diplomate: radila je u trgovinskoj misiji francuske ambasade u Moskvi. Njen djed bio je general Ščerbačev, koji je komandovao carskom vojskom na rumunskom frontu 1916–17. godine. Kasnije je general emigrirao u Francusku.
(Nastaviće se)