Autor: Jurij Šaburov
Tokom božićnih praznika Aleksandar Aljehin je krenuo na turneju — najpre u Kazanj, gdje je u lokalnom šahovskom klubu od 21. do 23. decembra 1912. godine dao dvije simultanke — na 20 i 30 tabli, pobijedivši u 35 partija uz 5 poraza, a pored toga i simultanku od 4 konsultacione partije, koje su se završile njegovom pobjedom. Iz Kazanja Aleksandar je stigao u Moskvu, gdje je 17. i 19. januara 1913. godine zajedno sa B. Blumenfeldom pobijedio u konsultacionoj partiji protiv O. Bernštajna i A. Seleznjeva.
U sportskoj, stvaralačkoj biografiji Aljehina 1913. godina zauzima posebno mjesto. Upravo tada se u njegovoj igri pojavila stabilnost visokih rezultata.
Zanimljiv meč započeo je Aleksandar Aljehin 15. februara 1913. godine u Sankt Peterburgu. U meču do sedam dobijenih partija suprotstavio mu se talentovani, originalni majstor Stepan Levitski, koga je zbog originalne, stvaralački izražajne igre Čigorin nazvao „šahovskom nadom Rusije“. Povod za meč vjerovatno je bila treća nagrada Levitskog na Sveruskom turniru majstora u Vilni, gdje su Aljehin i Levenfiš podijelili tek 6–7. mjesto. Pri tom je Aljehin obje partije izgubio od Levitskog.
Uslovi meča bili su neobični. Mecena N. S. Tereščenko, potpredsjednik Sankt Peterburškog Šahovskog Društva, donirao je za održavanje meča značajnu sumu — hiljadu rubalja, i izrazio želju da se sve partije igraju otvorenim otvaranjima, izuzev španske partije i otvaranja četiri konja.
Borba u meču bila je oštra, beskompromisna, bez remija. Aljehin je uspio da na početku veže tri pobjede zaredom, ali je Levitski odmah smanjio razliku na samo poen. Zanimljiva situacija… Ipak, na kraju Aljehin ponovo pobjeđuje u tri partije zaredom i dobija ovaj neobični meč rezultatom 7:3.
Mjesec dana nakon meča Aljehina sa Levitskim, u Sankt Peterburg je ponovo stigao čehoslovački maestro O. Duras, koji je bio na turneji po Rusiji. Sa njegovim učešćem od 4. do 9. aprila 1913. godine održan je mali turnir. Prvu nagradu podijelili su A. Aljehin i G. Levenfiš, osvojivši po 2 poena iz 3 partije, dok su gost i Je. Znocko-Borovski, sa po 1 poenom, podijelili 3–4. mjesto.
Aljehinova porodica u Moskvi se privremeno razdvojila: Aleksandar Ivanovič i Aleksandar su živjeli u Sankt Peterburgu, Anisija Ivanovna se liječila u banji u inostranstvu, Aleksej je bio potpuno posvećen izdavanju časopisa „Šahovski vjesnik“ i, kako se kaže, spavao i provodio dane u redakciji, dok je Varvara bila potpuno zaokupljena snimanjima u filmskom studiju. Veliki stan u kući Kuznjecove u Nikolskom prolazu često je bio prazan, pa je 1913. godine odlučeno da se od njega odustane. Porodica je počela postepeno da se seli u novi stan. A u stan broj 2, u kome su dotad živjeli Aljehini, uselili su se Morozovi. Pregledajući sobe, kako se kasnije prisjećala Marija Nikolajevna Morozova, u zadnjoj sobi na mezaninu pronašla je na krevetu pravnički mundir. To je Aleksandar Aljehin, po svemu sudeći, zaboravio da odmah ponese sa sobom — žurio je, kao i uvijek, u Moskovski šahovski krug. Tokom kratke posjete Moskvi, 24. aprila, organizovao je konsultacionu partiju i crnim figurama pobijedio Vygodčikova i Ostrogskog.
A ubrzo je uslijedilo novo Aljehinovo putovanje u inostranstvo. Od 28. jula do 7. avgusta 1913. godine u holandskom gradu Ševeningenu igrao je na manjem međunarodnom turniru. Čitav turnir je prošao sigurno i, osvojivši 11½ poena iz 13 partija, osvojio prvu nagradu. U njegovoj koloni u tabeli niz jedinica — 11 pobjeda i samo 1 remi i 1 poraz — u posljednjem kolu od D. Janovskog, koji je zauzeo drugo mjesto sa 11 poena.
Međutim, pobjeda Aljehina na tom turniru dočekana je suzdržano. Tako je, na primjer, Je. A. Znosko-Borovski, koji je tada vodio šahovsku rubriku u dodatku časopisa „Niva“, pisao u oktobarskom broju:
„Ševeningen… Možemo se obradovati zbog A. A. Aljehina, koji tako sigurno ide od uspjeha ka uspjehu, i poželjeti mu da što prije zamijeni nešto jeftine lovorike, stečene u mješovitim turnirima, za teže dostižne, ali mnogo časnije — u ozbiljnim takmičenjima…“
U međuvremenu, Aleksandar je krenuo na turneju po Evropi. U Berlinu je u poznatom šahovskom kafeu „Kerkau“ dobio demonstracionu partiju protiv pobjednika karlsbadskog turnira 1911. godine R. Tejhmana. U Parizu je u kafeu „Režans“ održao simultanku na 16 tabli, pobijedivši u 15 partija uz jedan poraz. Nakon toga je započeo meč od tri demonstracione partije sa šampionom Berlina iz 1909. godine Eduardom Laskerom, koji je upravo u Ševeningenu stekao titulu majstora. Prva partija odigrana je u kafeu „Režans“, druga u kafeu „Kontinental“, a treća preko Lamanša — u londonskom šahovskom klubu „Siti čes klabs“. Snage su bile očigledno nejednake — ruski majstor je pobijedio s maksimalnim rezultatom 3:0.
-Nastaviće se-