
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
96.nastavak
Da bi se završile sve formalnosti, upriličen je još jedan, ovog puta državni prijem u zvaničnoj rezidenciji predsjednika Islanda. Ovaj put, Fišer i Pálsson su došli ranije. „Kada je Bobi vidio da ministri dolaze kasnije od njega, odveo me je sa strane i pitao: ‘Sæmi, kako to da smo mi stigli ovdje na vrijeme?’“ Spretni islandski policajac se izvukao. Dok je Fišer bio pod tušem, on je pomjerio naprijed zidne, ručne, pa čak i one satove na stolu. „‘O,’ rekao je Bobi, ‘to je bio sjajan potez’.“ Ponekad je bilo moguće raditi ili govoriti bilo šta. Ali ako je bio loše volje, mogao je planuti, a zatim otići — ili odletjeti pravo za Ameriku.

Na tom prijemu Fišer je ljubazno razgovarao sa zvaničnicima sovjetske ambasade, a sa Spaskim se dogovorio da sutradan odu na bazen. Spaski je kasnije otkazao susret: rano ujutro je letio kući i morao je da spakuje stvari. Fišer se razljutio i rekao Pálssonu da se neće oprostiti sa svojim protivnikom. Pálsson priča da se i on tada naljutio i odgovorio da Fišer makar treba da napiše oproštajno pismo. Fotograf „Life“-a Gari Benson poklonio je Fišeru jeftin fotoaparat. Pošto mu on nije bio potreban, Islanđanin je predložio da ga poklone Spaskom. Fišer je odgovorio da je kamera suviše jeftina. „Nije u tome stvar“, rekao je Pálsson. „To je simbol.“ Odnio ju je u hotel „Saga“ i predao Spaskom. „Spaski je bio veoma dirnut. Nikad ga nisam vidio tako zadovoljnog. Mislim da je to jedan od najboljih postupaka koje sam učinio tokom meča.“
Godine 2000, prisjećajući se vremena kada je bio svjetski šampion, Spaski je rekao dopisniku „Irish Times“-a: „U Rusiji sam bio kralj.“ Ipak, period vladavine pokazao se toliko teškim da je lako zamisliti miješana osjećanja s kojima je gledao u Fišera, koga je poštovao, a koji je zauzeo njegov tron. Dejvid Spanijer iz „Times“-a osjećao je „da je na nekom dubljem, podsvjesnom nivou Spaski želio da Fišer pobijedi“.
Nakon fijaska u trećoj partiji, Spaskom je bilo teško. Kad je sve bilo gotovo, rekao je da je Fišer započeo meč kao sprinter, a nastavio kao maratonac; činilo se da Amerikanac može da se slomi u svakom trenutku. Poslije ceremonije zatvaranja, sreo je Fišera samo jednom, na prijemu kod predsjednika, i pitao novog šampiona da li bi u budućnosti mogli da odigraju revanš-meč. „Možda“, odgovorio je Fišer. „Kada?“ — „Možda za godinu — ako se riješi pitanje novca.“
Bivši šampion razmišljao je o sudbini koja čeka njegovog nasljednika: „Dolazi teško vrijeme. Sada se osjeća kao bog. Misli da su svi problemi nestali — da će imati mnogo prijatelja, da će mu se ljudi diviti, da će mu istorija biti podređena. Ali nije tako. Na tim visinama je vrlo hladno i usamljeno. Ubrzo će nastupiti depresija. On mi se sviđa, i bojim se onoga što mu se sada može dogoditi.“ Te gorke riječi ticale su se i njega samog.
Do kraja meča Spaski više nije ličio na onog radosnog čovjeka koji je stigao na Island pun prazničnih očekivanja. Larisa se prisjeća da je napeta atmosfera uticala i na nju: u Rejkjavik je doputovala zdrava, a vratila se s bolovima u stomaku i pola godine se oporavljala. Spaski, kaže ona, osjećao se loše, pio je više nego obično; bila je potrebna pomoć psihoterapeuta kako bi se izborio s preživljenom traumom.
Trauma nije bila neočekivana. „Ne znam kad mi je bilo gore: prije meča ili poslije“, kaže Spaski. „U dugom nadmetanju igrač se veoma duboko povlači u sebe, kao ronilac. Zatim se naglo izranja. I svaki put, bez obzira da li pobjeđujem ili gubim, nakon meča me obuzme takva depresija da mi se čini da bih najradije umro. Ne mogu da razgovaram s ljudima. Treba mi samo drugi šahista. Bukvalno mi nedostaje. Tek nakon godinu dana taj bol nestane. Godinu dana.“
Stres je bio kompenzovan materijalno. Spaski je dobio svoj dio nagradnog fonda, koji je iznosio 93.750 dolara. Sovjetske šahovske vlasti nisu preduzele nikakve mjere povodom tog iznenađujuće velikog dobitka; Spaski je taj novac zadržao, a zvaničnici o njemu nikada nisu govorili. U Sovjetskom Savezu, ta suma ga je činila bogatim koliko i milioner na Zapadu. Petrosjan je primijetio: „Obično se za dobijeni novac može kupiti auto, ali ako dobijete mogućnost da kupite čitav vozni park, to je već nešto sasvim drugo“ (u budućnosti su sovjetski učesnici mečeva za svjetsku titulu bili obavezni da državi predaju polovinu svojih premija). Spaski se vozio u novom „reindž roveru“, kupljenom po nabavnoj cijeni od prijatelja-dilera Zigfusa Zigfussona: on mu je naručio najnoviji model bijele boje, opremljen rezervnim dijelovima, i poslao ga iz Rejkjavika pravo u Lenjingrad. Larisa je za nagradu kupila islandski zimski kaput. (Nakon dvije teške godine na sovjetskim putevima, automobil je prodat; kaput je trajao mnogo duže.)
(Nastaviće se)