
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
95.nastavak
Rejkjavik je bio poligon Hladnog rata, ilustracija napetosti koja je postojala unutar procesa smanjenja tenzija, kao i problema koji su u naredne tri godine doveli do raspada te inicijative. Meč Fišer – Spaski imao je prizvuk trajne podjele politike i društva, sumnjičavosti i neprijateljstva koje je uticalo na ponašanje ljudi s one strane Gvozdene zavjese. Poseban prostor koji je bio dodijeljen sovjetskom timu, njihovo tradicionalno nepovjerenje i budnost, neiskustvo u ophođenju s novinarima, otvorena agresivnost Fišerovog tima, sklonost zapadnih zvaničnika i Amerikanaca da donose jednostrane odluke i zatim ih sovjetskoj strani predstave kao svršen čin, stereotipno viđenje sovjetske ekipe od strane zapadnih novinara — sve to je odražavalo Hladni rat i direktno uticalo na tok meča.
Naša dva junaka takođe su ogolila kontradikcije epohe. Za Spaskog je Rejkjavik bio praznik šaha, radost koju je vrijedilo podijeliti u prijateljskim duelima. Fišer je, pak, vidio posljedice svoje pobjede sasvim drugačije. Izjavljivao je da će slomiti svakog sovjetskog igrača kojeg mu pošalju. „Rusi su pometeni“, tvrdio je. Bio je srećan što je titulu uzeo upravo Sovjetskom Savezu. „Sigurno sad žale što su uopšte počeli da igraju šah“, rekao je dopisniku BBC-ja. „Posljednjih dvadeset godina imali su sve. Govorili su o svojoj vojnoj i intelektualnoj moći. E pa, evo vam intelekta… Mene raduje… kao slobodnog čovjeka… što sam ih intelektualno porazio.“
Kako se ispostavilo, tvrdnje o kraju Hladnog rata bile su znatno preuveličane. Ali da Fišer nije bio toliko hirovit i neprijateljski nastrojen prema Sovjetima, da je bio druželjubiv i prijatan poput Spaskog, meč je lako mogao ući u istoriju kao simbol smanjenja tenzija.
POGLAVLJE 22
ALI NEMA MIRA ZA GLAVU S KRUNOM
Ništa, osim izgubljene bitke, ne može biti
ni upola toliko tužno kao dobijena bitka.
Vojvoda od Wellingtona
Slava — to je trenutak kada prestanete da pjevate i počnete da dajete autograme.
Bili Vajlder
Meč je bio završen, Fišer je slavio pobjedu, ali organizatori još uvijek nisu mogli da odahnu. Njegovo odsustvo sa ceremonije otvaranja bilo je katastrofalno; sada su se brinuli da će novi svjetski šampion ignorisati završni banket. Iscrpljen nakon dva mjeseca „fišerizma“, Gudmundur Torarinson se gotovo već bio pomirio s tim. Fred Kramer je hranio njegove sumnje. Smatrao je da njegov štićenik treba da bude krunisan u svojoj sobi: „Ne mogu da zamislim da bi Bobi mirno sjedio i slušao dugačke govore.“
Maks Eve, Lotar Šmid i Torarinson su se sastali u hotelu „Esja“ prije ceremonije. Jedan novinar je pitao Šmida hoće li ponovo suditi neki meč. „Hoću. Ali prije toga ću dobro razmisliti“, odgovorio je oprezno. Po mišljenju Evea, najbolja stvar u vezi sa ovim mečom bila je to što je — završen. Italijanski list Corriere della Sera završio je svoj izvještaj o meču Fišer–Spaski kao bajku: „Laku noć, Fišere, laku noć, Spaski, laku noć, čarobno ostrvo Islande.“
Novi kineski ambasador u Islandu, Čen Tung, bio je jedan od onih koji su se radovali završetku meča. Predsjednički apartmani u hotelu „Loftlejdir“ odavno su bili rezervisani za njega, ali su mu dozvolili da se useli tek po završetku prvenstva. Ne želeći da izazovu diplomatske tenzije, osoblje hotela obratilo se Krameru s molbom može li se Fišer preseliti u drugu sobu. „Nismo spremni da razgovaramo ni o čemu osim o šahu“, saopštio je ovaj važni čovjek. „Bobi se ne smije uznemiravati zbog problema kineskog ambasadora.“ Čen Tung je mogao da izabere i drugi luksuzni hotel, „Sagu“, ali su tamo boravili predstavnici ideološkog protivnika — Sovjetskog Saveza.
Za završni banket, održan u Laugardalshollu u nedjelju 3. septembra (ulaz: 22 dolara po osobi), izabrana je tema Vikinga. Konobari su na glavama imali plastične šlemove sa rogovima. Gosti su uživali u pečenom mliječnom prasiću i planinskom jagnjetu sa ražnja, koje su zalijevali „vikinškom krvlju“ — jakim napitkom nepoznatim drevnim Vikinzima, a koji je sadržao vino, konjak, sok od narandže i limunadu. Večera je počela u sedam uveče. Među prisutnima su bili Spaski, Šmid, Torarinson, Eve, ministar finansija Haldor Sigurdson i oko 1200 zvanica. U protokolu ceremonije otvaranja, Fišerovo mjesto ostalo je prazno.

Ti bi izgubio, šta god da si uradio.
Skoro sat kasnije, u 19:55, dok je orkestar na sceni svirao himnu Međunarodne šahovske federacije, počasni gost, obučen u baršunasto ljubičasto odijelo, konačno se pojavio. Gari Golombek je pisao da je odijelo „vjerovatno napravljeno od brokata, profinjeno, veličanstveno…“ Novog šampiona su dočekali stojeći, ovacijama. Sjeo je desno od Evea, dok je Spaski bio s lijeve strane. Predsjednik FIDE-a je ustao da održi jedan od nekoliko govora koje je te večeri imao u planu. Fišer je odmah sjeo na oslobođenu stolicu, zavukao ruku u sako, izvukao džepni šahovski set i počeo da pokazuje Spaskom odloženu poziciju iz njihove završne partije. To je bilo posljednje što je umorni bivši šampion želio da vidi, ali danas tvrdi da je mirno reagovao na takvo Fišerovo ponašanje. U svakom slučaju, pristojno je pratio njegovu analizu, s vremena na vrijeme dodajući svoje komentare.
Tema razgovora bila je mogućnost remija da je odigran drugačiji potez prije prekida partije. Fišer je smatrao da remi nije bio moguć. Publika ih je odmah opkolila. Na kraju je Fišer to primijetio i obratio se svom prijatelju i tjelohranitelju Semiju Palsonu: „Sami, skloni ih odavde.“
Zadatak Torarinsona bio je da uruči čekove. Pobjedniku je pripadalo 76.123 dolara, što je činilo dvije trećine od ukupnog fonda od 125.000 dolara. Isti iznos bio je očekivan i iz Britanije — novac Džima Slejtera, koji je spasio meč.
Fišer nije držao zahvalne govore, nije pomenuo težak rad organizatora uložen tokom ove duge borbe, niti je odao počast svom protivniku. Uzevši nagradu, odmah je pocepao kovertu i nekoliko sekundi proučavao njen sadržaj, provjeravajući cifre. Zadovoljan onim što je vidio, vratio se u fotelju.
Česteru Foksu konačno se posrećilo, i mogao je da snima sve što mu je dolazilo pred objektiv, inspirisan ne samo zaradom, već i željom da nadmaši druge. Ples se nastavio do jedan iza ponoći. Fišer je nespretno plesao bugi-vugi sa dvije mlade Islanđanke, osamnaestogodišnjom Anom Torsteinsdotir i njenom sedamnaestogodišnjom drugaricom Ingom; sledećeg dana novine su ih nazvale prelijepim islandskim plavušama. Na prijemu su se djevojke pojavile zahvaljujući Palsonu (sjedjele su s Fišerom u restoranu kada je Semi primijetio djevojke kako zapanjeno gledaju u Fišera i pozvao ih na banket; nakon banketa, djevojke su čak bile pozvane u sobu Amerikanca da slušaju rok muziku). Negirale su glasine o romantičnim vezama: „On je vrlo ljubazan mladić, ali među nama nije bilo ničega. Bobija nije moguće zainteresovati za žene — on je oženjen šahom.“
(Nastaviće se)