
(21.nastavak)
Za tri mjeseca meča dobio sam stotine pisama od protestanata, katolika, pravoslavnih, muslimana, Jevreja, hinduista… Osjećao sam podršku čitavog svijeta iza sebe!
Sa stanovišta propagande, ova sićušna generalna proba uoči afganistanskog rata skupo je koštala Sovjetski Savez.

Vladimir Bukovski
„Sivi počinju i pobjeđuju“
Tako je jedan šahovski komentator naslovio svoj izvještaj o meču Karpov – Korčnoj, a tačnije rečeno – o meču Korčnoj protiv Sovjetskog Saveza i njegovih brojnih prijatelja. Nekada je „Dom slobode“ u Americi izdao kartu svijeta na kojoj su totalitarne zemlje sa diktatorskim režimima obojene crno, a slobodne zemlje ostavljene bijele. Nažalost, taj optimistički crno-bijeli pogled na svijet više ne odražava stvarnost. Nakon decenije tihe kapitulacije, zvane „detant“, dominantna boja na karti postala je siva – boja sovjetskog uticaja. Da li je mogao da zna, od politike daleko Korčnoj, u kakav će pakao zapasti birajući udaljenu i „nepridruženu“ zemlju kao što su Filipini?
Korčnojeva knjiga govori ne toliko o meču, koliko o jadnom stanju savremenog svijeta, bar tri četvrtine već zavisnog od SSSR-a. Da li je to čudno? Svako dostignuće – dokaz je superiornosti socijalizma. Svaki poraz – udarac prestižu. A čovjek koji pokušava da sačuva nezavisnost u bilo kojoj sferi, u bilo kom pitanju – neminovno biva proglašen neprijateljem države. Cjelokupna moć Sovjetskog Saveza, čitav njegov aparat, odmah se mobiliše za borbu protiv takvog očajnog hrabrog pojedinca. I od samog početka, pred njim je neravnopravna borba pojedinca protiv sistema. Svaka sredstva su opravdana, samo da bi se ugušio otpor.
Tokom posljednjih 7–10 godina, nekoliko desetina izuzetnih plesača, naučnika, pisaca, muzičara, slikara, vajara, sportista – na ovaj ili onaj način – napustili su SSSR. Većina njih je izjavila da njihovi postupci nisu bili politički. Njima „prosto“ nisu dozvoljavali da se bave svojom profesijom.
U tom smislu, meč na Filipinima – jedinstven je i izuzetno simboličan događaj. Kao što Korčnoj ne može da sačuva svoju nezavisnost, a da ne postane politički protivnik čitavog sovjetskog režima, isto tako ni Karpov ne može da izbjegne da ne postane saučesnik sovjetskog sistema.
Karpov je u SSSR-u centralna propagandna figura, idol komunističke omladine i član Centralnog komiteta VLKSM, lični prijatelj kremaljskih vladara. Njega (kao i kosmonaute) brižljivo su birali iz mase kandidata prije nego što su ga učinili šampionom. On mora da bude uzor sovjetskog morala, utjelovljenje ideala komunizma, nepobjediv kao sama sovjetska vlast. Njegovi biografski podaci morali su biti besprekorni. Naravno, da bude Rus, naravno iz „radničke porodice“, sa kristalno čistim porijeklom i biografijom. Poraz za njega ne dolazi u obzir – neće mu dozvoliti da izgubi. Iza njega stoji čitav sistem, sa milijardama rublji, diplomata i članova inostranih komunističkih partija. Čitave armije „Sivih“ po čitavom svijetu. Groteskna scena dolaska sovjetske „šahovske delegacije“ na Filipine – koja se sastoji od skoro dvadeset pripadnika KGB-a, maga, karate stručnjaka i koju predvodi pukovnik Baturinski – sasvim je dostojna pera Bulgakova.
S druge strane, Korčnoj nije samo „odmetnik“, „prebjeg“, „izdajnik Otadžbine“, čije je ime zabranjeno pominjati u SSSR-u, već i čovjek koji se usudio da se bori za svoja ljudska prava. Već prije početka partije, da tako kažemo, oduzeto mu je ‘nekoliko figura’. Njegovu porodicu drže kao taoce u Sovjetskom Savezu, sinu mu prijete zatvorom. O bilo kakvom „pravnom jednakopravnom položaju strana“ smiješno je i govoriti. Čak je i simboličnu zaštitu švajcarske zastave izgubio pod pritiskom „sovjetske strane“. Nijedna zemlja svijeta ne štiti njegove interese. Slobodni svijet bi se obradovao kad bi Korčnoju pošlo za rukom da ga oslobodi od sovjetske vlasti – makar i u šahu – ali sam neće rizikovati da za to učini bilo što.
Borba Korčnoja – borba je pojedinca protiv nemilosrdne mašine koja je obavila cio svijet, a koja je, sticajem sudbine, prenesenana šahovsku tablu u Baguiju. No, malo se šta time promijenilo. Sve je zapečaćeno u dalekoj Moskvi, a ovdje se bahato ponašaju KGB-ovci, dok Korčnoj svakoga dana mora da prolazi kroz špalir mrziteljskih pogleda.
Zapanjujuće je kako se u ovom meču, kao u kapljici vode, ogleda nemoć Slobodnog svijeta. Nemoć i razjedinjenost, koja se očituje u svakom konfliktu sa SSSR-om. Čudimo se što cio svijet tako spremno snabdijeva SSSR tehnologijom, kreditima, mašinama, žitom i uljem. I zašto se, čim se sovjeti, nađu u nevolji, cijeli svijet žuri da im pomogne da „sačuvaju obraz“, kao da slobodni svijet nema većih briga?
Korčnojeva knjiga daje zapanjujuće jednostavan odgovor na ta pitanja. Kao i ozloglašeno žiriranje meča, i svijet je spreman da učini sve – samo da konačno zavlada mir. Svijet je spreman da popusti u svemu, samo da se sovjeti napokon zasite i smire. Jer svijet – to je prosto zbir Kina, Kampomanesa, Filipa i Markosa. U najboljem slučaju, takvih kao što je Eve. A njima je svejedno što u međuvremenu „Sivi“ počinju i pobjeđuju, sa zapanjujućom lakoćom – jednu po jednu zemlju…
1980.
(Nastaviće se)