Autor: Jurij Šaburov
Program obrazovanja bio je predviđen na četiri godine, s tim da se numeracija razreda (kurseva) nije vodila kao što je danas uobičajeno, već obrnutim redosledom — počinjalo se od 4. razreda, a završavalo 1. razredom, završnim. Uspjeh i marljivost svršenih učenika ocjenjivali su se po dvanaestostepenoj skali. Zanimljivo je da su tokom čitavog školovanja pitomcima dva puta godišnje upisivane posebne ocjene za moralnost, disciplinovanost i spoljašnji izgled (sređenost). Te ocjene su se potom sabirale u prosječnu i konačnu ocjenu koja je odražavala nivo vladanja svakog od njih.
Većina pitomaca školovala se o trošku države pod uslovima punog pansiona, to jest boravili su i hranili se u zgradi škole. Međutim, pored njih je postojala i grupa pitomaca koji su sami plaćali školovanje. Oni su godišnje izdvajali 800 rubalja za školu, a stanovali su i hranili se van škole, u privatnim stanovima. Među njima je bio i Aleksandar Aljehin, koji je dobijao materijalnu podršku od roditelja. Pitomci koji su sami plaćali školovanje imali su, naravno, više nezavisnosti i mogli su se baviti i drugim stvarima koje su ih interesovale.
„Budućem pravniku“, kako je pisao u svojim uspomenama velemajstor Grigorij Levenfiš, „nije priličilo da se vozi tramvajem, već je trebalo da ima sopstvena kola. Na višim godinama studija pravnici su obično izdržavali neku Francuskinju iz brojnih varijetea glavnog grada, radi poboljšanja francuskog izgovora.
Ali Aljehin se nije interesovao ni za kola, ni za Francuskinje. Njegova strast — šah — dominirala je nad svim ostalim interesovanjima u životu…
Budući pravnici su slobodno govorili francuski, njemački i engleski. Kasnije je Aljehinu to znanje stranih jezika veoma dobro došlo…”
Kao što je poznato, studentski dani su posebno razdoblje u oblikovanju ličnosti. U to vrijeme ne stiču se samo profesionalna znanja, već se u potpunosti otkrivaju i talenti, formira se pogled na svijet. Zanimljivo je pratiti kako se taj proces odvijao i razvijao kod Aleksandra Aljehina.
Učenje mu je išlo lako. Široko znanje i izuzetne sposobnosti koje su Aljehinu bile svojstvene već tada, kao i dobro razvijena sposobnost logičkog i analitičkog mišljenja, omogućavali su mu da uspješno savlada predmete koji su se predavali na fakultetu. Njegovi seminarski radovi (osim jednog) dobijali su najvišu ocjenu — 12 bodova.
Ti seminarski radovi Aleksandra Aljehina, koji nesumnjivo predstavljaju veliko interesovanje, čudom su sačuvani do danas. Autor knjige ih je uspio pronaći u arhivu u Sankt Peterburgu. Čitajući stranice ispisane karakterističnim lepršavim rukopisom Aljehina i udubljujući se u duboka razmišljanja, zrela za jednog tadašnjeg mladića, ne može se izbjeći snažan utisak. Samo pomisliti — skoro devedeset godina je prošlo od tog vremena kad je on, vrteći po navici pramen kose, iznosio upravo na ovim, od vremena blago požutjelim listovima — svoje misli!
Tako je, u trećem razredu Aljehin napisao sastav iz istorije filozofije prava pod naslovom „Pogled Vl. Solovjova na odnos između moralnosti i prava“. Na 22 stranice velikog, izduženog formata, temeljno je analizirao djelo „Pravo i moralnost“, izložio kritici pojedine stavove i iznio svoje prilično zrelo mišljenje. Ocjenjujući ovaj rad, profesor, stvarni državni savjetnik V. S. Serebrenikov je na marginama istakao dosljednost i logiku u razmišljanju pitomca i, očigledno sa velikim zadovoljstvom, dvaput — cifrom i slovima — na kraju rada upisao ocjenu „12“.
U sastavu iz građanskog prava u drugom razredu, na temu „Nalaz i zakopano blago“, Aljehin je na 18 i po stranica istog formata analizirao razlike u zakonodavstvima Rusije i stranih zemalja u određivanju tih pojmova, iznio svoj pogled na proučavanu temu i izrazio prilično zanimljivo mišljenje o visini nagrade. Dana 15. decembra 1912. godine, predavač, stvarni državni savjetnik V. I. Adamovič, ocijenio je rad najvišom ocjenom.
I samo jednom Aljehin je dobio 7 poena za zadatak iz ruskog važećeg prava. Uvid u taj rad, napisan na 14 stranica užurbanim rukopisom, pokazuje da je površan, da ne razrađuje temu i da je potpuno netipičan za radoznalog pitomca koji je imao stabilno visoku uspješnost. Ova okolnost je, izgleda, tada toliko zbunila profesora da je, nakon što je dao ocjenu, čak zaboravio ili nije htio da se potpiše. Nije isključeno da iz tog razloga ovaj rad uopšte nije uzet u obzir od strane uprave fakulteta prilikom određivanja Aljehinove uspješnosti u završnom razredu.
Ali čime je, ipak, bilo uslovljeno takvo Aleksandrovo ponašanje prilikom izrade tog rada? Odgovor daje datum koji je sam Aljehin naznačio na kraju sastava — 2. februar 1914. godine. Bio je to period kada je potpuno bio obuzet šahom i sve njegove misli bile su upravljene ka njemu. Redali su se najozbiljniji turniri: 17. januara 1914. godine završen je cjelomjesečni Svesavezni turnir majstora, zatim je uslijedio napet meč sa Aronom Nimcovićem, a pred njim je bilo i učešće na međunarodnom turniru velemajstora, za koji je mladi maestro vezivao velike nade. Može li se u tako napetoj situaciji, koja je zahtijevala potpunu mobilizaciju snage, napisati sastav na temu koja sa šahom nema nikakve veze?
Zanimljiv detalj — Aleksandar Aljehin nikada nije potpisivao svoje seminarske radove, niti je na njima ostavljao datum. A baš na tom posljednjem, iznurenom, očigledno neuspjelom radu, prvi put je učinio i jedno i drugo…
Pravni fakultet Aljehin je završavao, moglo bi se reći, u stresnoj situaciji. Rokovi za polaganje završnih ispita poklopili su se s vremenom intenzivnih partija protiv vodećih velemajstora svijeta. Zadivljujuće je kako je mladić uspio ne samo da objedini te dvije obaveze, koje su zahtijevale ogromnu koncentraciju, već je i dostojanstveno izašao iz tog krajnje teškog položaja.
(Nastaviće se)