Bobi Fišer ide u rat (93.nastavak)

Moskva, 2008.

David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)

93.nastavak

Komentari u sovjetskoj štampi govorili su o nezadovoljstvu velemajstora nivoom igre Spaskog. Iako su događaji vezani za Fišera bili slabo pokriveni, američki novinar u Moskvi Robert Kajzer bio je iznenađen slobodom u analizama samih partija:

Svi su u Rusiji prikovani za ovaj događaj… Sebični, nepredvidivi Amerikanac ovdje izaziva čuđenje, ali je istovremeno i predmet divljenja. Njegovi potezi, kao i potezi Spaskog, predstavljaju se u rijetko viđenoj formi reportaže — živopisnom i izražajnom novinarstvu. Velemajstori pišu direktno, otvoreno, više u stilu američkih političkih komentara nego po standardima sovjetske štampe. Izjave poput „Spaski je grubo pogriješio“ mogu djelovati normalno američkom čitaocu, ali sovjetskom odmah upadaju u oči.

Među ekspertima na klupama u parkovima takođe je vladala sloboda govora, a drugi američki novinar čuo je sumorne komentare: „Spaski igra kao obućar.“

Tokom dvije trećine meča njegovo istaknuto prisustvo na stranicama lista Izvestija postepeno je blijedjelo. Posle sedamnaeste partije, logo FIDE pored članka je uklonjen (možda kao znak zvaničnog neodobravanja Međunarodne federacije, možda da bi se meč učinio manje uočljivim, ili iz oba razloga istovremeno), kao i ime autora — velemajstora Davida Bronštajna, koji je komentarisao partije. Posljednji izvještaj TASS-a bio je stisnut u donji lijevi ugao sportske stranice, dok su fotografije sovjetskih atletičara i gimnastičara odmah upadale u oči. Sastojao se od jedne kolone od jedanaest redova:

Ne pojavivši se na nastavak partije, Spaski je potvrdio svoj poraz u dvadeset prvoj partiji prvenstva svijeta u šahu, koja je prethodnog dana bila odložena. Odluka je obrazložena time što je analiza pokazala da je dalje pružanje otpora bijelim figurama besmisleno. Tako je Fišer pobijedio u meču rezultatom 12,5:8,5 i osvojio titulu svjetskog šampiona.

List Sovjetska Rusija objavio je vijest o gubitku titule u crnoj ivici, poput čitulje. Ali sada su sve zanimale Olimpijske igre u Minhenu — i za to je postojao razlog. Kada je Fišer preuzeo titulu, ruski sprinter Valerij Borzov oduzeo je trkačima iz SAD-a titulu najbržeg čovjeka na planeti. Nikada ranije Amerikanci nisu postali svjetski prvaci u šahu, a Rusi nikada nijesu pobijedili na olimpijskoj stometarskoj trci (kao da je Pavlov sve uskladio).

Pad interesovanja za šah bio je potpuno očekivan. Uloga sovjetske štampe bila je da odražava zvaničnu poziciju, a ne da ispunjava želje čitalaca. Imajući u vidu snagu kojom je Fišer izazvao sovjetsku hegemoniju, reakcija novinara bila je vrlo tiha iz pragmatičnih razloga. Važno je da u njoj nije bilo političkih izjava, niti optužbi na račun Zapada. Iako je gubitak titule bio bolan, on se posmatrao kao unutrašnje šahovsko pitanje, a ne kao događaj političkog ili ideološkog značaja.

To je bilo vrijeme kada nisu bili potrebni suvišni sukobi sa SAD-om. Daleko od toga da bi se smatralo sukobom Istoka i Zapada, šahovski meč se odigravao u sredini smanjenja međunarodne napetosti. U Evropi, areni hladnog rata, konačno je počinjao postratni mir — dugo odlagano potpisivanje mira nakon Drugog svjetskog rata. Iako su gotovo svi zapadni dopisnici meč Fišer — Spaski karakterisali u terminima geopolitike, oni su, na čudno iznenađenje, bili u zabludi. Meč je mogao izgledati kao sukob s te strane očiju javnosti i štampe, ali u Kremlju i Bijeloj kući demonstracija sile nije bila na dnevnom redu.

Zbog toga je sa sovjetske strane nivo političkog interesa za pripremu Spaskog bio visok, ali ne i prekomjeran. Mihail Suslov, jedan od dva sekretara CK KPSS, koji je bio odmah iza sovjetskog lidera Leonida Brežnjeva u partijskom hijerarhijskom sistemu, bio je odgovoran za ideologiju, a samim tim i za šah. Nikada nije zvanično diskutovao o meču. Čini se da Brežnjev također nije obratio pažnju na njega, iako je nominalni šef SSSR-a, Nikolaj Podgornij, poslao Spaskom telegram s dobrim željama (za Brežnjeva bi bilo nezamislivo staviti svoj potpis na takvu poruku). Kada su se na Spaskog sručili problemi, Lev Abramov, koji je predvodio šahovski odjel u Sportskom komitetu, želio je poslati vođu tima u Rejkjavik. Po pomoć je otišao kod jednog od pomoćnika Brežnjeva, Konstantina Rusakova. Međutim, Rusakov je bio u inostranstvu, a u Kremlju nisu vidjeli hitnu potrebu za pomoći, pa inicijativa Abramova nije imala nikakvih rezultata.

Znamo da je Henri Kisindžer dva puta zvao Fišera, ali dnevni zapisi savjetnika za nacionalnu bezbjednost (knjiga „Godine u Bijeloj kući“) ne sadrže nikakve informacije o tome. Nema pomena o meču ni u tako detaljnim „Sjećanjima“ Niksona. Sovjetski ambasador u Vašingtonu, Anatolij Dobrinjin, rekao nam je da se tema meča nikada nije spominjala tokom njegovih čestih kontakata s Kisingerom. Ni Fišer ni Spaski ne pojavljuju se na stranicama njegove knjige Po sekretu, iako je Kisindžer zvao Fišera upravo tada kada je sovjetski ambasador bio gost predsjednika u Kaliforniji, radeći i odmarajući se zajedno sa savjetnikom; u to vrijeme američki pretendent je prijetio da će otići u Bruklin.

(Nastaviće se)