VIKTOR KORČNOJ: ANTIŠAH -Zapisi zlotvora, Povratak nepovratnika (20.nastavak)

(20.nastavak)

Ispričao sam o zvaničnom razlogu za kaznu. U međuvremenu, Karpov, obraćajući se tada svojim vjernim pristalicama – vojnim licima – objasnio je da sam kažnjen ne zbog intervjua, već zbog izjave koju sam napisao tokom meča.

Dana 20. januara 1975. godine u Moskvi, u kabinetu zamjenika predsjednika Sportskog komiteta SSSR-a, nadležnog za šah, V. Inonina, pročitan mi je nalog Komiteta. „Zbog nepravilnog ponašanja“, kako je bilo formulisano u naredbi, zabranjeno mi je da godinu dana učestvujem na međunarodnim takmičenjima van zemlje, a smanjena mi je i velemajstorska stipendija (sa 300 rubalja na 200).

Vratio sam se u Lenjingrad. Prijestonica sovjetske provincije, kako je precizno nazvao „grad Petra“ jedan moj prijatelj, tada je bila najreakcionarnije mjesto u zemlji. Ako te u Moskvi ne bi dokrajčili, u Lenjingradu bi „ispravili grešku“. Televizija je odbila moje usluge popularizacije šaha. Stan mi je bio prisluškivan, prestao sam dobijati stranu poštu – engleske i jugoslovenske šahovske časopise. Odozgo su širene glasine da sam podnio zahtjev za iseljenje u Izrael, zbog čega su se prema mom sinu počeli loše odnositi u školi. Nekoliko mjeseci nisam smio držati simultanke ni predavanja. Zatim su u gradskom komitetu samo slegli ramenima: „Neka ga…“ Ali su povremeno slali svoje ljude da slušaju šta govorim.

„Nije to što treba“, govorim ja… Počeli su me pozivati u partijski komitet na ‘prosvjećivanje’. To je već bilo previše.

Još krajem decembra 1974. godine donio sam odluku: da bih se spasio kao šahista, moram da odem! A ta „prosvjećivanja“ u partijskom komitetu uvjerila su me da više nikome ne mogu biti od koristi. Kada su me u martu 1975. godine Estonci pozvali da igram na međunarodnom turniru u Talinu, a Sportski komitet to zabranio i oštro ukazao Keresu i Nei-u na njihovo pogrešno ponašanje, ponovo sam osjetio: što prije odem, to bolje. Ali – kako?

Podnijeti zahtjev za iseljenje u Izrael? Poći na Golgotu?! Ali ko će mi dozvoliti da odem?! Zatražiti azil u Jugoslaviji? Čak sam napisao pismo Titu, koji je važio za velikog ljubitelja šaha, da me uzme pod svoje okrilje. Ali ga nikada nisam poslao…

Na moju sreću, Karpov je počeo da razmišlja o mom životu. On je već postao svjetski prvak, i to bez meča sa Fišerom, ali kako se to dogodilo i koga je pobijedio – narod je već počeo da zaboravlja. Zaista, Spaski i Korčnoj, njegove žrtve, pali su u nemilost i time – u zaborav.

Prisjeća se A. Karpov:

„Petrosjanu nije bio dovoljan poraz Korčnoja u našem meču; on je, tako reći, htio krv Korčnoja i progonio ga svuda. Koristeći svoje veze, progonio ga je preko štampe, gušio preko zvaničnih kanala… Svi pokušaji Korčnoja da se odupre toj medijskoj hajci i probije birokratsku blokadu – nisu dali rezultat. Petrosjan je vršio pritisak svuda. I tada se Korčnoj obratio za pomoć meni.“

(iz knjige „Sestra moja Kaissa“, Njujork, 1990)

Komentar Igora Akimova (literarni zapisivač knjige „Sestra moja Kaissa“):

„Dogodilo se da sam ja morao biti posrednik u toj priči. Bio sam u prijateljskim odnosima i s Korčnojem i s Karpovom, i progonjeni velemajstor je odlučio da to iskoristi… Naš razgovor s Karpovom nije bio jednostavan. Nije htio da se upliće u tu priču… Ali bio sam uporan… I on je pozvao Baturinskog i rekao:

– Upravo sam vidio još jedan novinski udarac na Korčnoja. Ova kampanja treba da se završi, jer se održava ne toliko na starim ispadima Korčnoja, koliko na ambicijama njegovih neprijatelja.

– Ma šta kažeš! – uzviknuo je na drugom kraju žice Baturinski. – Zar ti ne znaš da ako se dozvoli Korčnoju da podigne glavu…

– Po mom mišljenju, Viktore Davidoviču – rekao je Karpov – jasno sam iznio svoj stav: protiv sam toga da se ova kampanja nastavi.

I spustio je slušalicu.

– Šta ćemo sad da radimo? – upitah, misleći da je akcija propala u ovoj fazi.

– Ništa – odgovori Karpov – jer je sve već urađeno…“

Karpov je preduzeo korake ka mom povratku na turnire. Bilo mi je dozvoljeno da igram na međunarodnom turniru u Moskvi, a zatim, na prelazu 1975/76. godine, i u Hastingsu.

Ipak, nisam promijenio mišljenje. Prekidao sam svoje sovjetske veze. B. Turov je pripremao knjigu „Biseri šahovskog stvaralaštva“ i zamolio me da dam, uz komentare, jednu od svojih najboljih partija. Rekao sam mu da moje djelo neće ukrasiti njegovu knjigu – i odbio sam.

Vik. Vasiljev je želio da napiše moju biografiju. I dao sam mu do znanja da tim djelom neće steći poštovanje.

Na pitanje načelnika odsjeka za šah Sportskog komiteta, V. Baturinskog, s kim ću se spremati za sljedeći ciklus borbe za titulu prvaka svijeta – nisam odgovorio. Zašto bih ljude izlagao udaru?

Nisam pričao članovima porodice šta namjeravam da uradim. Samo sam indirektno dao da naslute. Vodio sam važne razgovore sa sinom, govorio mu o nekim stranama mog života koje nije poznavao, izvršio one funkcije koje, po mom mišljenju, otac treba da ispuni prema sinu. Supruga je doživjela lakšu saobraćajnu nezgodu sa automobilom koji smo imali. Bilo je potrebno popraviti auto. Predložili su joj da ga proda po cijeni kao za nov, pa čak i više od toga. Molio sam je da pristane, ali uzalud.

Kasnije je imala velikih problema: auto je bio registrovan na moje ime, a ja nisam nikako uspijevao da joj pošaljem punomoć iz inostranstva.

Nisam ostao u Engleskoj, ali sam prenio u inostranstvo važne dokumente, fotografije, knjige i ostavio ih u Zapadnoj Evropi. U julu 1976. godine otišao sam na turnir u Holandiju i ponovo poveo sa sobom dragocjen teret. Vratio bih se ponovo u SSSR po stvari, ali sam dao intervju za „France-Presse“ u svom uobičajenom stilu. Ispričao sam zašto je Spaski loše odigrao na upravo završenom međuzonskom turniru u Manili, koliko je patnje pretrpio prije nego što je dobio izlaznu vizu! Isprozivao sam sovjetske vlasti zbog toga što su odbile da učestvuju na Olimpijadi u Izraelu.

Kada sam vidio da je moj intervju objavljen, shvatio sam da će me u Savezu „pojesti“, i zatražio sam politički azil od holandskih vlasti…

Hiromanti su na mojoj ruci otkrili neobične linije. Prvo, kod mene se ne vidi linija sudbine – što znači da se ne pokoravam okolnostima. Drugo, linija života mi se oštro dijeli na dvije polovine… Ako u Savezu još uvijek postoje tajne službe – vojna, obavještajna i slično – one koje već zapošljavaju parapsihologe, možda bi trebalo na vrijeme da odrede kome će dodijeliti nadimak „zlotvor“.

(Nastaviće se)