Autor: Jurij Šaburov
16.februara Aleksandar se potpisao na dnu ovog zahtjeva potvrdivši prijem svojih dokumenata, koje je ubrzo predao Pravosudnom fakultetu. Ova prinudna pauza nije se pretvorila u gubitak vremena, već je bila ispunjena sa dva semestra studija na Pravnom fakultetu Moskovskog univerziteta.
U julu 1910. godine otputovao je u Hamburg radi učešća na međunarodnom turniru majstora, koji je održan u okviru 17. kongresa Njemačkog šahovskog saveza. Takmičenje je trajalo od 18. jula do 6. avgusta uz učešće 17 vodećih šahista svijeta. Gotovo svi su bili borbeno raspoloženi, a poeni su se osvajali u napetoj borbi. Prvu nagradu osvojio je K. Šlehter sa 11½ poena iz 16 partija, drugu O. Duras sa 11, a treću A. Nimcovič sa 10½ poena. Neposredno iza njih, s malim razlikama od pola poena do poen, smjestilo se još šestoro nagrađenih.
Aleksandar Aljehin je podijelio 7–8. mjesto s Duz-Hotimirskim, osvojivši 8½ poena. Zabilježio je 5 pobjeda, 4 poraza i 7 remija. Potvrdio je zvanje majstora i, prema ocjenama protivnika i novinara, pokazao se u dobrom svjetlu. Po povratku u Moskvu, Aleksandar je nastavio studije na univerzitetu.
Aljehin je nastavio nastupe u inostranstvu u junu 1911. godine putovanjem u Njemačku, gdje je, boraveći u Kelnu, efektno pobijedio sunarodnika Sergeja Frejmana, koji je tamo učestvovao na turniru, dok je u Minhenu ostvario pobjedu protiv grupe konsultanata.
Od 21. avgusta do 24. septembra Aljehin je učestvovao na jednom od najvećih turnira u istoriji šaha. Turnir je održan u Karlsbadu i okupio je 26 učesnika, od kojih je trećina došla iz Rusije. Prvu nagradu osvojio je Rihard Tajhman, što je predstavljalo najveći uspjeh u njegovoj šahovskoj karijeri. Osvojio je 18 poena iz 25 partija i bio je za poen ispred dvojice igrača koji su podijelili drugo i treće mjesto – Karla Šlehtera i Akibe Rubinštajna.
Aljehin je, zajedno sa Oldrihom Durasom, Leom Leonhardtom i Savjelijem Tartakoverom, sa istim rezultatom od 13½ poena podijelio 8–11. mjesto. Uspio je da zabilježi 11 pobjeda uz 9 poraza — rezultat koji zaslužuje, moglo bi se reći, zadovoljavajuću ocjenu. Aljehin je još bio mlad i nedostajalo mu je iskustva učešća na međunarodnim takmičenjima. Ipak, posmatrajući njegovu igru i diveći se njegovim kombinacijama, drugoplasirani Karl Šlehter je rekao: „Ovo je budući svjetski prvak!“
U jesen 1911. godine Aleksandru Aljehinu se nastavilo studentsko doba. Vjerovatno je bio uzbuđen kada je, prošavši ispod svečane kolonade, prvi put ušao u ogromni reprezentativni vestibul zdanja koje je u XVIII vijeku izgradio znameniti arhitekta Đakomo Kvaregi za slavnog ruskog vojskovođu Mihaila Bogdanoviča Barklaja de Tolija. Od 1835. godine, na adresi Volhonkinog keja broj 6, tu se nalazilo Imperatorski Sankt-Peterburški pravosudni fakultet. Ova visokoškolska ustanova uživala je čvrstu reputaciju po uzornom kvalitetu nastave. Diplomci ovog fakultet nerijetko su stizali do veoma odgovornih državnih funkcija.
Tako je, prema podacima iz 1915. godine, među 2227 pravnika obrazovanih u ovom fakultetu, njih 6 (tokom različitih godina, naravno) obavljalo funkciju državnog carskog sekretara, 1 je bio potpredsjednik, a 22 člana Državnog savjeta, dok je 1 postao predsjednik Savjeta ministara, 66 senatora, 12 guvernera. Mnogi su stajali na čelu sudskih institucija, bavili se unapređenjem zakonodavstva Rusije, a neki su postajali diplomate.
Među diplomcima Sankt-Peterburškog fakulteta pravosuđa bilo je i istaknutih kulturnih stvaralaca: kompozitori P. I. Čajkovski i A. N. Serov, likovni i muzički kritičar V. V. Stasov, pjesnici A. N. Apuhin i A. M. Žemčužnikov.
I to nije bilo iznenađujuće — jer je nastavni program fakulteta poticao svestrani razvoj ličnosti svojih pitomaca. Osim velikog broja predmeta vezanih za pravo (crkveno, rimsko, građansko, krivično i državno pravo, istorija ruskog prava, enciklopedija pravnih nauka, sudska medicina i dr.), budući pravnici su se bavili i crtanjem, pjevanjem, muzikom, plesom, mačevanjem, gimnastikom i boksom.
-Nastaviće se-