
David Edmonds, John Eidinow: Bobby Fischer Goes to War: How A Lone American Star Defeated the Soviet Chess Machine (u originalu: Bobi Fišer ide u rat: Kako je usamljena američka zvijezda porazila sovjetsku šahovsku mašinu)
92.nastavak
Međutim, teško je osporiti da je najrasprostranjenije viđenje meča bilo njegovo tumačenje kao epizode Hladnog rata. Novi šampion ga je upravo tako doživljavao. U aprilu, list The Times je zabilježio: „Fišer vjeruje da se, na neki način, bori za slobodni svijet protiv Sovjetskog Saveza, u atmosferi sličnoj berlinskoj blokadi od prije dvadeset godina.“ Fišer bi izostavio riječi „na neki način“. U intervjuu sa Džejmsom Berkom iz BBC-ja rekao je:
Bitka između mene i Spaskog je mikrokosmos svjetske političke situacije. Uvijek govore da svjetski lideri treba da se suoče jedan na jedan. Upravo to i radimo — ali bez bombi, borimo se na tabli.
Zapadna publika takođe je bila ubijeđena u geopolitički značaj sukoba — pisma koja su izražavala takvo mišljenje preplavila su lokalnu i nacionalnu štampu. Donald Kertis iz Konektikata pisao je New York Timesu: „Šah je mnogo važniji milionima ljudi u inostranstvu nego u Sjedinjenim Državama. Pobjeda gospodina Fišera mogla bi ih impresionirati više nego svi trgovinski i vojni sporazumi, ili sporazumi o pomoći, zajedno uzeti.“ Isto je tvrdio i urednik New York Timesa u svojoj kolumni, upoređujući događaj sa sovjetskim dostignućima u svemiru: „Nema sumnje da se gubitak titule od strane Spaskog može smatrati ogromnim nacionalnim nazadovanjem, kao satelit unazad.“ Prije prve partije, Washington Post je pisao: „Pobjeda Fišera zadala je udarac osnovama sovjetske ideologije.“ Čak i decenijama kasnije, mnogi akteri naše priče dijelili su to mišljenje. Za islandskog snimatelja Gisli Gestssona to nije bio samo šahovski meč: „To je bila bitka za umove ljudi širom svijeta — jer su se sukobile super sile. Mislim da je šahu bilo žao što je na taj način iskorišćen.“
Stereotipni kontrasti između „mi“ i „oni“ mogu se pronaći u mnogim člancima i knjigama savremenih pisaca — to odražava period u kojem su živjeli. Prevodioca sovjetske ambasade Valerija Šamanina često su navodili kao primjer nedostatka ljudskosti kod sovjetskih zvaničnika. Frensis Vajdhem, jedan od autora ekspres-izvještaja o meču, smatrao je Šamanina nalik lutki iz izloga. (Međutim, koliko živopisan zapravo treba da bude profesionalni prevodilac? U svakodnevnom životu, Šamanin je pun topline i energije.)
Prema riječima Breda Daraha, Šamanin je bio „jedan od onih pseudozvaničnih sovjetskih činovnika čija su lica izgledala kao da su vraćena u ljudsku formu nakon smrtonosne povrede“. On je primijetio da je sovjetska delegacija hodala u koloni kao guske; svi su bili bezizražajni i nekomunikativni, „kao finalisti u takmičenju u samoponiženju“. Svi, osim Spaskog i još Krogiusa, čija je izražajnost za ljude sa Zapada djelovala čak zastrašujuće; podsjećao je na lika iz horor filma: psihologa koji plete intrige i sa okrutnom pronicljivošću vodi junaka ka propasti. Čak i iz perspektive sovjetskih savremenika, da ne govorimo o zapadnim reporterima, Efim Geler je pokazivao izuzetno nepovjerenje prema Zapadu, a dopisnik TASS-a Aleksandar Ermakov ga je nazivao „gospodin Ne“ zbog njegove nespremnosti da dijeli informacije čak ni sa sovjetskom državnom novinskom agencijom.
Način na koji je Sunday Times doživljavao dvojicu protivnika omogućava nam da shvatimo do koje mjere se stvarnost iskrivljuje kroz prizmu ideološke konfrontacije: „Obojica su savršeno odgovarali svojim ulogama. Fišer — strogi individualista, avanturističkog duha, ponekad nerazumno postupa i u životu i na šahovskoj tabli. Spaski — prijatniji tip sovjetskog birokrate, oprezan, neodređen, teško shvatljiv.“
U Sportskom komitetu bi se sa skepsom gledalo na mišljenje da je Spaski „prijatan birokrata“, ali za Moskvu i sovjetski blok, meč Fišer–Spaski takođe je predstavljao sudar sistema. Naravno, za američku opsjednutost novcem bio je kriv krvoločni kapitalizam, iako se u govorima o načinu na koji je Fišer pokupio kajmak s meča lako mogla čuti i doza zavisti. Zvaničnici su brinuli da bi to moglo promijeniti odnos sovjetskih igrača prema novcu, učiniti ih manje podložnima kontroli države i odvratiti ih od socijalističkih prioriteta.
Ali čak i ako je u početku sve tako izgledalo, nakon otvaranja meča ideologija je pala u drugi plan. Prekretnica je bila katastrofalna treća partija, nakon koje se sovjetska štampa upustila u konstruktivnu šahovsku analizu sa malim primjedbala da je sam šampion kriv za svoj neuspjeh. Meč je bio na drugom mjestu po važnosti, odmah iza Olimpijade, zbog oskudnih deviznih sredstava i ograničenih novinarskih resursa. Troškovi za boravak Ermakova bili su strogo ograničeni; pronašao je smještaj za studente i sam sebi kuvao. Zadatak dopisnika TASS-a bio je da u Moskvu šalje poteze; urednici se gotovo uopšte nisu interesovali za smiješne priče, drame i ljudske sudbine koje su toliko zaokupljale zapadne novinare — prenosile su se samo osnovne činjenice.
(Nastaviće se)