VIKTOR KORČNOJ: ANTIŠAH -Zapisi zlotvora, Povratak nepovratnika (17.nastavak)

(17.nastavak)

Sudbonosna godina

G. Kasparov: „Godine 1972. u Rejkjaviku Boris Spaski je doživio poraz od Roberta Fišera, prvog zapadnog šahiste kome je pošlo za rukom da osvoji titulu svjetskog prvaka u poslijeratnom periodu. Prisjetimo se: Botvinik, Smislov, Talj, Petrosjan, Spaski. U potpunosti smo dominirali svjetskim šahom dok Fišer nije prekinuo taj trijumfalni niz. Poraz Spaskog bio je za nas veoma bolan udarac, tim više što ga je zadao Amerikanac i što je izazvao ogroman odjek u čitavom svijetu.

Poslije Rejkjavika, šahovsko rukovodstvo je bilo optuženo za popustljivost, a vodeći velemajstori za samozadovoljstvo. Stvoreno je uvjerenje da su naši proslavljeni šahisti izgubili svoju nekadašnju borbenost, da vode isključivo međusobne borbe i da im je potreban oštar izazov stranih turnira. Glavna nada tada je postao brzo napredujući Karpov.“ I mladi favorit je odjednom otkrio da mu se lako otvaraju sva vrata i da mu se s lakoćom izdaju dozvole za učešće na prestižnim međunarodnim turnirima. Novoj nadi sovjetskog šaha nije se ništa uskraćivalo!“ (iz knjige „Neograničeni dvoboj“, Moskva, 1989.)

Došla je nezaboravna 1974. godina. Na samom njenom početku igrao sam u SAD iscrpljujući i nervozan meč kandidata protiv Mekinga. Nakon tog meča imao sam nekoliko nastupa – predavanja i simultanki. Na Džordžtaun univerzitetu u Vašingtonu, aktivisti za građanska prava iskoristili su moju simultanku za demonstraciju. Na zidovima su bili razapeti plakati. U jednom trenutku, odvojivši se od table, pogled mi je pao na sljedeći tekst:

„Samo poslušni sovjetski šahisti putuju po svijetu, a Solženjicin se takvim igrama ne bavi!“ Što jest – jest…

Pobjedivši Mekinga, došao mi je red protiv Petrosjana. Borio se za šahovsku krunu protiv Botvinika i Spaskog, a protiv mene, često ne uspijevajući da se izbori za tablom, kovao je spletke – još od 1960. godine. Proizvod epohe, dijete sovjetskog sistema, Petrosjan je, koristeći svoj visok šahovski status i oslanjajući se na podršku snažnog jermenskog lobija u vladajućim krugovima, bio sposoban da pravi čuda i guši svoje protivnike (o nekim stvarima sam već govorio; a gledajući unaprijed, ne mogu da ne spomenem da je baš on bio inicijator zloglasnog „pisma“ sovjetskih velemajstora, objavljenog u septembru 1976. godine, nedugo nakon mog bjekstva – vidi str. 56).

Naš kandidatski meč održan je u aprilu u Odesi. Naravno, odvijao se u atmosferi velikog nervnog naprezanja. Hitno postavljena bina na kojoj smo igrali nije bila građevinski dragulj – ljuljala se pri svakom pokretu. A Petrosjan je imao naviku da u trenucima nervoze trese nogama ispod stola… Kulminacija je bila 5. partija. Dva puta sam se tokom razmišljanja o potezu obraćao protivniku, pozivajući ga da se smiri i dozvoli mi da mislim. Najprije sam se obratio uljudno, a onda i oštro.

Tu partiju sam dobio. Rezultat je bio 3:1 (uz jednu remi partiju) u moju korist. Petrosjan je prestao da igra. Obratio se višim instancama tražeći da ga proglase pobjednikom meča na osnovu toga što sam ja navodno prekršio pravila. Održano je nekoliko sastanaka s učešćem visokih funkcionera, uključujući i gradonačelnika Odese. Na posljednjem sastanku Petrosjan je zahtijevao da mu se javno izvinim zbog nesportskog ponašanja.

I sada, dok pišem ove redove, siguran sam da se nesportski ponašao upravo Petrosjan. Ali tada je pritisak na mene bio ozbiljan. Citiraću dalje odlomak iz svoje knjige Šah, moj život (gdje je čitava ova priča izložena detaljnije):

„Pitali su me da li sam saglasan da se javno izvinim. Nije mi bilo jasno šta to znači: treba li da se kajem s mikrofonom u rukama ili da se izjasnim o svom ponašanju u novinama? Rekao sam:

‘U redu, mogu se javno izviniti, ali u vezi s tim se postavlja pitanje: kome da se izvinim? Stvar je u tome da nastupe Petrosjana u Sovjetskom Savezu prate demonstracije lica jermenske nacionalnosti, a meni su…’

…rekao je on – ‘on je uvrijedio mene, uvrijedio je moj narod. Ja više s njim ne igram…’“

Tako je i bilo. Petrosjan je legao u bolnicu, ali je odbio pretrage. A potom je, pod izgovorom slabog zdravlja, potpuno predao meč.

Prisjeća se glavni sudija tog meča Boris Krapilj:

„Šesta partija bila je odložena za 29. april, međutim, ujutro tog dana postalo je poznato da je Petrosjan hitno hospitalizovan zbog akutnog napada bubrežne bolesti… Dana 30. aprila T. Petrosjan se obratio sudijskoj komisiji izjavom u kojoj je naveo da, zbog ozbiljne bolesti, ne može da nastavi meč… U razgovoru sa mnom nakon završetka dvoboja pomenuo je da je napad za njega bio potpuno neočekivan. A možda je to i bio prvi simptom one kobne bolesti koja je tako rano (1984. godine – nap. red.) prekinula njegov život.“ (64, br. 15, 1990)

Ljeti se u Sportskom komitetu razmatralo pitanje da li nas obojicu treba uključiti u reprezentaciju koja ide na Olimpijadu u Nicu. Petrosjan je s mukom izvukao krivi osmijeh, samo da ga ne izbace iz ekipe.

Od tada sam stekao neprijatelja koji će otvoreno nastojati da me istjera iz Sovjetskog Saveza. A vrhovna pravda – Božiji sud, po izrazu Ljermontova – doći će kasnije, kada me dvaput sretne, već kao emigranta, u mečevima kandidata…

U Nici sam sreo starog poznanika, mog trenera iz kandidatskih mečeva 1971. godine, G. B. Sosonka, koji je u međuvremenu postao državljanin Holandije. Razgovarali smo, prisjetili se već onih velemajstora koji su napustili Sovjetski Savez preko izraelske vize. „Posmatrajući pokret za izlazak iz SSSR-a u dijalektičkom razvoju“, rekao je Sosonko, „dolazimo do zaključka da će sljedeći koji napusti SSSR biti…“

„Ma hajde, kakvi“, prekinuo sam ga, „mi smo privilegovani, mi smo veliki ljudi u SSSR-u.“ „Međutim“, odgovorio je on, „uzimajući u obzir sve šahovske i nešahovske okolnosti, dolaziš do misli da će sljedeći koji ode…“ Nisam mu dao da završi, da izgovori ime. Jer on je, bez sumnje, mislio na mene! Borio sam se protiv te pomisli, još sam sebe vidio kao korisnog člana društva. Kao što sam se kasnije borio u meču sa Karpovim i neko vrijeme poslije meča – protiv društva koje me više nije smatralo korisnim… Šta da se radi, Sosonko ima dar predviđanja. A i uopšte, kako je rekao Jesenjin: „Veliko se vidi iz daljine.“

U septembru 1974. godine počeo je moj meč sa Karpovоm, meč koji je trebao da odredi izazivača svjetskog šampiona Roberta Fišera. Teško mi je, gorko pričati kako je on bio organizovan, kako je tekao.

(Nastaviće se)