Aljehin (17.nastavak)

Autor: Jurij Šaburov

Ali eto, 20. jula 1909. godine stigla je tužna vijest — u sedamdesetoj godini života preminula je Ana Aleksandrovna Prohorova, udovica osnivača „Društva Prohorovske Trehgorske Manufakture“, baba Aleksandra Aljehina. To je bio težak gubitak za svu rodbinu i bliske ljude — autoritativna, ali i topla žena bila je svojevrsni stub čitave porodice i čitavog fabričkog posla. Posljednji dani njenog života protekli su u imanju Aljehinovih „Crvena dolina“, koje se nalazilo u Zemljanskom okrugu Voronježske gubernije. Na posljednji put, do groblja Novodevičjeg manastira, ispratila ju je ogromna masa ljudi. Za Sašu Aljehina smrt bake bila je veliko žaljenje — uvijek se prema njemu odnosila s nježnošću i dobrotom.

Na porodičnom savjetu odlučeno je da se Saša pošalje na Krim, kako bi tamo, promijenivši sredinu, skrenuo misli s tuge. Krajem avgusta Aljehin je otputovao u Sevastopolj. Uživao je u pogledu na more, prilagođavao se sporijem ritmu južnog grada. I tu su se, naravno, našli ljubitelji šahovske igre. Održan je mali turnir sa tri učesnika. Aleksandar je pobijedio u svim partijama — i protiv P. A. Omeljanskog, i protiv V. E. Karpova. Kako su kasnije šalili Aljehinovi prijatelji, to je bila njegova prva turneja.

Kad se Aleksandar vratio u Moskvu, saznao je da se Moskovski šahovski kružok ponovo preselio u drugi prostor. Ovoga puta ga je ugostilo „Društvo službenika kreditnih ustanova Moskve“, koje je iznajmljivalo zgradu tipa pozorišta u Maloj Bronnoj ulici, broj 4. (Danas je ta zgrada dio kompleksa rekonstruisanog zdanja Moskovskog dramskog pozorišta na Maloj Bronnoj, preuređenog u sovjetsko doba.) Vlasnik zgrade, moskovski trgovac M. S. Romanov, imao je u blizini, na uglu Tverskog bulevara, još jednu veliku stambenu zgradu, u kojoj su stanovali ljekari, glumci, muzičari i činovnici.

Sašin stariji brat Aleksej izabran je za kandidata za člana komiteta Moskovskog šahovskog kružoka. Pored takmičenja u kružoku, neumorno je učestvovao u turnirima u dopisnom šahu i osvojio četiri prva mjesta zaredom. Tako da su braća, kad bi se srela, imala o čemu da razgovaraju, a usput bi i pokazivali neke partije ili njihove fragmente.

17.novembra 1909. godine obojica su se uključila u turnir u kojem je učestvovalo 12 članova kružoka. Prvu nagradu osvojio je Aleksandar Aljehin, dok je drugo mjesto zauzeo Vasilij Rozanov.

Nakon ovog takmičenja uslijedio je tradicionalni „zimski“ turnir Moskovskog šahovskog kružoka sa 9 učesnika. Prvu nagradu ponovo je osvojio Aleksandar Aljehin, ostvarivši 7 pobjeda i izgubivši samo jednu partiju — od drugoplasiranog P. Urasova. Aleksej je nastupio vrlo neuspješno, uspjevši da ostvari samo 4 remija. Zanimljivo je da su se braća iz principa odbila međusobno da igraju. Zbog toga je svakome u tabeli rezultata upisan po poraz, što je bilo ravno gubitku jednog poena za obojicu.

Tokom svog života AleksandarAljehin je uložio mnogo truda u popularizaciju šahovske igre u raznim zemljama: držao je predavanja, davao simultanke. Početak svega bio je 19. februara 1910. godine u Moskovskom šahovskom kružoku, gdje je Aleksandar održao svoju prvu simultanku. Evo kako je o tome pisao časopis „Šahovski pregled“ u brojevima 91–92:

„Naš mladi maestro je prvi put okušao snagu u ovakvoj vrsti igre i prvi pokušaj bio je briljantan. Nažalost, zbog nedostatka prostora (velike sale Društva bile su te večeri sve zauzete), simultanka je održana u maloj sobi, gdje je s mukom bilo moguće smjestiti 22 partije (bilo je više zainteresovanih za igru). Od tih partija g. Aljehin je nakon 3 sata i 25 minuta igre pobijedio u 15, izgubio 1 (od g. Ostrogskog), a 6 je završeno remijem (sa g. Kadéom, Migrinom, Bakastovim, Popovim, Viprehtom i Perfiljevim)…“

Dalje u časopisu bile su objavljene dvije partije sa simultanke. Izvještaj se završavao riječima: „Ulog u svakoj partiji bio je po 1 rublju. Sav dobitak g. Aljehina uplaćen je u fond za podizanje spomenika M. I. Čigorinu.“

-Nastaviće se-